Restoran „Le Marelle“ važio je za jedan od najboljih u gradu — snežno beli stolnjaci, toplo svetlo, pijanista u uglu i konobari koji su se kretali gotovo nečujno.
Amelija je došla tamo sa svojim drugaricama — Sofi i Laurom.
Sve tri su bile elegantno obučene, sa savršenim frizurama i onim izrazom lica koji imaju ljudi uvereni da im pripada čitavo veče.
Kada je prišla konobarica — mlada devojka po imenu Emini, skupljene kose i umornog, ali dobrog pogleda — Amelija je jedva bacila pogled na nju.
— Sedimo već dvadeset minuta, — rekla je nervozno. — Ili vi ovde birate mušterije po debljini novčanika?
Emini se zbunila:
— Izvinite, gospođo, danas imamo veliku gužvu… odmah ću doneti meni.
Amelija je prezrivo frknula.
— Nadam se da bar znate kako se servira kafa, jer je neprijatno gledati kako neko glumi profesionalca.
Sofi se zahihotala, Laura prevrnula očima, ali se osmehnula.
Emini je pocrvenela, klimnula glavom i otišla.
— Bože, kakav nivo, — rekla je Amelija glasno, tako da su je čuli i za susednim stolovima. — Rođena kao niko, niko će i ostati.
Muzika je i dalje svirala, čaše zveckale, ali se atmosfera promenila — nekoliko ljudi se okrenulo.
Posle par minuta Emini se vratila s poslužavnikom.
Ruke su joj drhtale.
Na ivici čaše zasijala je kap vina.
Amelija je to odmah primetila:
— Da li ste bar kod kuće vežbali da nešto držite u rukama, ili vam sve ispada — kao i u životu?
Emini nije odgovorila. Samo je spustila čašu, izvinila se i otišla.
Sofi je tiho rekla:
— Mogla bi da je poštediš, ipak je to samo devojka.
— Neka nauči, — odsečno je rekla Amelija. — Svet nije dužan da bude nežan prema gubitnicima.
U tom trenutku, za susednim stolom, neko je odložio viljušku.
Čuo se smiren muški glas:
— Izvinite, mogu li dobiti meni?
Amelija se okrenula — i zanemela.
Za stolom je sedeo Oliver Vud, njen šef, čovek od koga je zavisila njena karijera.
Gledao je pravo u nju, bez trunke osmeha.
Lice mu je bilo mirno, ali oči — hladne i pronicljive.
Obratio se Emini, koja mu je već prišla:
— Držali ste se dostojanstveno. Nije svako sposoban da sačuva prisebnost u takvoj situaciji.
Ameliji se grlo steglo, nije mogla da proguta.
Oliver je nastavio:
— Znate, gospođice, u našoj firmi je upravo otvoreno jedno radno mesto. Ljudi s vašim strpljenjem su nam potrebni.
Zatim se okrenuo ka Ameliji:
— A oni koji ne znaju da poštuju druge — možda više ne treba da budu deo našeg tima.
Ponovo je uzeo viljušku, kao da je razgovor završen.
A Amelija prvi put te večeri nije mogla da podigne pogled.
