Bio je sunčan popodnevni čas u parku. Porodice su imale piknik, deca su se igrala “tag”, a smeh je ispunjavao vazduh. Niko nije primetio malog dečaka kako se polako približava jezeru. Niko — osim psa.
Retriver je lenjo ležao ispod klupe, zanemaren od strane većine ljudi. Njegov vlasnik je ćaskao sa prijateljima, ne obraćajući pažnju. Ali uši psa su se napele. U sekundi, dete je kliznulo, zaronilo u vodu i panika je prostrujala kroz okupljene.
Dečakova majka je vrisnula. Ljudi su se zaledili. Neki su vikali, neki trčali, ali niko nije stigao dovoljno brzo. Niko — osim psa.
U zlatnom zamahu krzna, pas je skočio u jezero. Voda se talasala dok je plivao, zubima hvatajući kragnu dečaka. Uzdahe je odjekivao parkom. Da li stvarno može?
Može. Plivajući ritmično, pas je vukao dečaka bliže obali. Dva muškarca su konačno ušla do struka u vodu i izvadila ih oboje. Dete je kašljalo, plakalo — živo. Majka je pala na kolena, grleći svog sina. A pas? Otrese vodu, maše repom i gleda kao da je upravo učinio ono što svaka dobra duša treba da učini.
Priča je postala viralna na internetu za nekoliko sati. Pas, koji je ranije bio nevidljiv strancima, postao je heroj u očima svih. I možda je prava pouka ovo: ponekad najveći heroji hodaju na četiri noge.