Bila je to sasvim obična nedelja.
Grad je disao suncem i ranom prolećem. Vazduh je mirisao na kafu i prašinu, drveće je tek počinjalo da zeleni, a na klupama su već sedele prve zaljubljene, utonule jedno u drugo kao da ništa drugo ne postoji.
Došao sam ranije. Deset minuta.
Izabrao sam mesto pod drvetom — tamo gde je sunce padalo mekano, ne zaslepljujući, i gde se čula muzika uličnih svirača negde u daljini.
Trebalo je da dođe u podne.
Proverio sam telefon. Dva puta. Pa još jednom.
Minuti su se razvlačili čudno — sporo, kao gust sirup.
Sve oko mene je živelo, smejala su se deca, prolazili bicikli, a u meni se kao da pritisnulo „pauza“.
Petnaest minuta.
Poruka nema. Poziva nema.
Već sam hteo da ustanem — i tada je prišla ona.
Potpuno druga.
Devojka s knjigom u rukama, u laganom kaputu i s pramenom kose koji je ispao ispod kapuljače.
— Izvinite, — rekla je tiho, — mogu li da sednem ovde? Samo na minut.
Klimnuo sam glavom.
Sela je pored mene, izvadila termos i knjigu.
Mirisala je na nešto toplo i domaće — na pomorandže i vanilu.
Ćutali smo.
A onda se nasmejala i rekla:
— Znate, smešno je, ali uvek sednem baš na ovu klupu kad mi nešto ne ide po planu.
Nasmejao sam se.
I odjednom shvatio da više nikog ne čekam.
Ostala je duže od jednog minuta.
Razgovarali smo o glupostima, o knjigama, o tome kako se ljudi ponekad čudno poklope.
Kad je sunce počelo da zalazi, ponudio sam joj kafu. Prihvatila je.
Od tada je prošlo pet godina.
Ponekad se setim te nedelje i pomislim — kako je lako moglo da se desi da odem, da ne sačekam, da ne ostanem na toj klupi.
A sve je počelo zbog kašnjenja.
I jednog tihog pitanja:
„Mogu li da sednem ovde?“
