Sahrana je bila tiha. Sitna kiša je padala, kapi su lupkale po crnim kišobranima, a žalobna muzika dopirala je prigušeno, kao iz daljine. Emy je stajala pored kovčega, stegnutih ruku — nije plakala, samo je gledala u jednu tačku. Muž joj je poginuo iznenada: nesreća, trenutno, bez ikakve šanse za spas.
Nije mogla da poveruje. Sve je izgledalo kao san, u kojem se zvuci i lica razlivaju. Oko nje su stajali prijatelji, kolege, komšije. Glasovi su bili tihi, dok njen pogled nije pao na nekoga na kraju reda. Muškarac. Visok, isto lice. Iste oči, isti ožiljak pored usana, isti pokret rukom.
Srce joj je poskočilo. Zastala je.
— Ne… — šapnula je.
Muškarac je osetio njen pogled. Na trenutak su im se pogledi sreli — i odmah je skrenuo pogled, spuštajući kišobran.
Emy je napravila korak napred, noge su joj klecale.
— Sačekajte! — povikala je, ali buka kiše i šum ljudi ugušili su joj glas.
Kad se sve završilo, potrčala je za njim, ali on je nestao među kolima.
Kasnije, kod kuće, izvadila je stari album. U jednoj koverti, skrivenoj ispod fotografija sa venčanja, pronašla je sliku snimljenu pre mnogo godina: njen muž stajao je pored tog istog muškarca. Ispod slike je stajala samo jedna reč:
„Mi.“
Emy je klekla, osećajući kako joj se tlo izvlači ispod nogu. Živela je sa čovekom kojeg je poznavala — a u isto vreme, nije ga poznavala uopšte.
