Kada su Leninoj majci počeli problemi sa zdravljem, ona je unajmila negovateljicu.
Mlada žena po imenu Marina delovala je savršeno: mirna, uredna, s blagim glasom.
Lena je živela u drugom gradu i dolazila samo vikendom. Svaki put ju je Marina dočekivala izveštajima — sve čisto, uredno — ali Lenu je nešto ipak tištilo.
Jednog dana sastanak se završio ranije i Lena je odlučila da napravi iznenađenje — da dođe bez najave.
Otvorila je vrata i ukočila se.
U kuhinji, za stolom, sedela je njena majka — nasmejana, s šoljom čaja, a pored nje muškarac.
Nepoznat.
Čitao joj je novine naglas i dolivao čaj, kao da to radi celog života.
Lena je zbunjeno upitala:
— Izvinite, ko ste vi?
Muškarac se okrenuo.
— Ja… samo komšija. Pomažem kad mogu.
U tom trenutku iz sobe je izašla Marina — i sve je postalo jasno.
Ispostavilo se da ona nije samo negovateljica. Bila je ćerka tog muškarca — udovca koji je živeo u susedstvu.
Dolazio je svakog dana, dok bi Marina išla po namirnice. U početku je samo pomagao — a onda je ostao, zbog same žene o kojoj se brinuo.
Lena je sela za sto. Majka se nasmešila:
— Mislila sam da ćeš to jednom primetiti. On mi čita iste novine koje mi je i tvoj otac nekada čitao.
Od tog dana Lena je počela češće da dolazi.
Više u toj staroj kući nije videla tugu. Samo toplinu.
I shvatila je da briga ponekad nije posao — već druga šansa za sreću.
