Bio je podne — sunce je stajalo visoko, vazduh je treperio od toplote, a iz volijera se razlivali ptičji krikovi.
Smeh gostiju odzvanjao je stazama zoološkog vrta, mirisalo je na cveće, parfeme i nešto slatko — možda karamelu.
Bela staza, prostreta između kaveza sa flamingosima, vodila je pravo ka luku od ruža.
Ona — mlada, tanka kao zrak svetlosti — stajala je kraj jezerca.
Na velu su se presijavali zraci sunca, i činilo se kao da se rastapa u svetlosti.
Pored nje, mladoženja je nervozno nameštao kravatu, dok su gosti već vadili telefone.
I tada — krik.
Oštar, metalan, kao da je nebo popucalo.
Svi su se okrenuli — iza ograde je izleteo paun.
Bio je veličanstven i pomalo lud.
Plava perja blistala su na suncu, rep, raširen poput lepeze, sijao je svim bojama.
Zastao je, ugledao mladu — i ukočio se.
A zatim potrčao.
Veo je zatreperio na vetru — beli, lepršav, baš kao paunov suparnik.
Zasiktao je i poletio pravo ka njoj, kao da brani svoj presto.
Mlada je vrisnula, zgrabila haljinu i potrčala — smeh i panika stopili su se u jedan zvuk.
Haljina je blistala između kaveza, veo se vijorio, a paun je trčao za njom, ne odstupajući ni korak.
Lavovi su lenjo podigli glave, majmuni su zavrištali, a fotograf nije stigao ni da pritisne okidač.
Neko je pokušavao da uhvati pticu, neko da pomogne mladoj.
Ali u jednom trenutku oboje su stali — tačno pored jezerca sa labudovima.
Paun je raširio rep, kao da želi da pokaže: eto, pronašao je svoju nevestu.
Ona je stajala zadihana, sa pocepanim velom i smehom u očima.
Mladoženja joj je prišao, zagrlio je — i odjednom je ceo zoo vrt utihnuo.
Čak se i vetar zaustavio, ostavivši u vazduhu pero — plavo kao nebo.
Fotograf je pritisnuo okidač.
Na slici — trenutak u kome sve živo diše istim dahom:
paun, žena u belom i sunce, blistavo, zlatno, odraženo u vodi.
