Kafić je bio skoro prazan. Jesenje jutro, miris sveže kafe i mokrog asfalta iza prozora.
Za šankom je sedela konobarica — mlada, s telefonom u ruci i izrazom dosade na licu. Povremeno je brisala stolove i uzdisala.
Vrata su zazvonila i ušla je starija žena. Sitna, pogrbljena, u izbledelom kaputu i staroj marami.
— Dobro jutro, — tiho reče. — Mogu li samo malo da sednem?
Konobarica je podigla pogled, hladno je odmerila i rekla:
— Ako naručite, sedite. Ovo nije dobrotvorna ustanova.
Žena se zbunila, pogledala prazne stolove.
— Ja… nemam dovoljno novca. Juče sam nosila pite radnicima na gradilištu, a danas… samo sam umorna.
Konobarica prekrsti ruke i glasno reče:
— Ovde se ne jede besplatno, bako! Ako hoćete da odmarate, idite u park!
Zvuk njenog glasa ispunio je ceo lokal. Dvoje gostiju se okrenulo. Žena spusti pogled i pođe ka vratima.
— Izvinite… — šapnula je.
Tada je ustao muškarac sa prozora. Tiho, smireno, izvadio je novčanicu i rekao:
— Molim vas, donesite doručak i kafu ovoj gospođi. Na moj račun.
Konobarica je pocrvenela. Žena ga je gledala zbunjeno.
— Ne mogu da prihvatim… — počela je.
— Možete, — odgovorio je blago. — Vi ste jednom spasili mog brata.
Konobarica se ukočila.
— Vašeg brata?…
— Da. Radili ste u bolnici kad je imao nesreću. Ostali ste s njim celu noć. Zapamtio sam vaše lice.
Ženi su zasijale suze u očima.
— Bože… koliko je vremena prošlo…
— Sada je red na meni da pomognem vama, — rekao je.
Kafić je utihnuo. Čak je i aparat za kafu stao.
