Bio je to običan dan na aerodromu u Minhenu.
Red na bezbednosnoj kontroli kretao se sporo. Ljudi su zijevali, stavljali kofere na traku, proveravali pasoše. Sve je teklo mirno dok se nije pojavila starija žena — sitna, u sivom kaputu, s maramom pažljivo vezanom ispod brade. U licu umor, u očima — tišina i blagost.
— Samo hrana za moju ćerku, — rekla je tiho na engleskom s blagim akcentom, spuštajući stari kofer.
Kada je kofer prošao kroz rendgen, operater se namrštio. Na ekranu — linije, pravilne i oštre. Nije izgledalo kao hrana. Zaustavili su traku.
— Molim vas, sačekajte, — rekao je službenik.
Žena je drhtala, ali govor joj je bio miran:
— Zaklinjem se, nema ničeg zabranjenog. Samo hrana.
Došao je nadređeni. Zamolio je da otvori kofer.
Brava je kliknula. Ispod uredno spakovanih namirnica ležao je sloj tkanine.
Kada su je podigli, svi su zanemeli.
Unutra — kameni fragment, sa urezanim simbolima i likovima.
— To je… moj muž, — šapnula je. — Bio je arheolog. Poginuo je pre trideset godina. Ja vraćam ono što je pronašao. To je sve što mi je ostalo od njega.
Službenici su ćutali.
Provera je trajala sat vremena. Nije bilo ni oružja ni krijumčarenja — samo kamen star tri hiljade godina.
Na kraju, dok je odlazila, rekla je mirno:
— Ponekad ono što izgleda sumnjivo čuva samo nečiju ljubav.
Ostao je dugo da gleda u ekran rendgena.
Ta silueta mu više nije delovala opasno — već toplo, ljudski.
