Pokupila sam mokro mače po kiši — a nedelju dana kasnije ono mi je spaslo život

Kiša je padala od samog jutra. Teška, hladna, s povremenim udarima vetra koji je bacao mokro lišće u lice i širio miris vlage.
Grad je bio siv, blistao je od lokvi i odsjaja iz izloga.

Vraćala sam se kući kasno uveče, s kesom iz prodavnice i mislima o toplom čaju. Na uglu sam čula tihi mjauk. Jedva čujan kroz šum kiše, ali uporan, kao da neko očajnički zove.

Sedeo je ispod automobila — mali, drhtav, sav u blatu i vodi. Oči su mu svetlele kao dve sićušne lampice, u kojima se ogledalo sve: strah, hladnoća i nada.

Sagnula sam se i pružila ruku. Nije pobegao. Samo je gledao, kao da je već znao da sam ja njegov jedini spas.

Umotala sam ga u šal i pritisla uz grudi. Bio je lak, skoro neosetan, ali se grejao odmah. Ceo put do kuće nije ispustio ni glas — samo je tiho disao.

Kod kuće sam ga osušila fenom, dala mu mleka i prostrela peškir u kutiju. Odmah je zaspao, sklupčan, kao da napokon može da prestane da se boji. Sela sam pored i slušala njegovo tiho disanje, s osmehom.

Posle nedelju dana već sam se navikla na njegovo prisustvo.
Pratio me pogledom iz svakog ugla, legao pored mene kad bih čitala, ustajao kad bih se pomerila.
Malo stvorenje koje je, činilo se, tačno znalo kako je to — biti spašen.

A onda — te noći.

Probudio me njegov mjauk. Glasan, prodoran, drugačiji nego ikad pre. Skočio je na krevet, grebao mi ruku, vukao pokrivač.

U početku nisam razumela — mislila sam da sanjam.
A onda — miris. Oštar, gorak, kao spržena guma.
Skočila sam.

Kuhinja je bila puna dima. Kratak spoj — aparat se zapalio. Još minut i vatra bi dohvatila zavese.

Stigla sam na vreme. Isključila sve, otvorila prozore.
Stajala sam bosa nasred kuhinje, drhteći — ne od hladnoće, već od shvatanja šta se upravo desilo.

On je sedeo pored vrata, repom obavio šape.
Samo me je gledao — mirno, kao da zna da je uradio ono što je morao.

Prišla sam, podigla ga u naručje. Srce mi je udaralo do grla.
Šapnula sam:
— Sad smo kvit.

Od tada spava pored mene svake noći.
Ponekad se probudim ranije, pogledam ga i pomislim:
ponekad sudbina dođe po kiši — mokra, drhtava, ali upravo ona posle spasi tvoj život.

Like this post? Please share to your friends: