Lift u starom tržnom centru radio je, kao i cela zgrada — na poslednjem dahu. Malter je otpadao sa plafona, svetla su treperila, a iz zvučnika se čulo
Godinama sam kupovao u istom supermarketu. Prodavci su me poznavali, uvek se smešili, i nikada nisam sumnjao u kvalitet. To je bila neka tiha garancija: poznato znači sigurno.
To se dogodilo rano ujutru, dok je kuća još spavala. U kuhinji je otkucavao sat, napolju je tiho padala kiša, a u dečjoj sobi je stajala kolevka sa
Dan je bio sunčan i topao. Na malom jezeru blizu obale porodica je provodila vikend — otac je popravljao motor čamca, majka raspoređivala hranu, a njihov osmogodišnji sin
More je bilo mirno — ravna površina, bistra voda, lagani povetarac. Ana, iskusna roniočica, ronila je ovde mnogo puta. Volela je to mesto: korale, šarene ribe, meki pesak.
Svi su mislili da je šala. U nedelju, na malom dečjem igralištu u predgrađu Mančestera, vladala je uobičajena gužva — deca su se smejala, jurila, roditelji pričali na
Stajao sam nedaleko od kaveza. Podne je bilo toplo, sunce je igralo po staklu, u vazduhu je mirisalo na šećernu vatu i kukuruz. Deca su se smejala, neko
Sandro iz grada Finsterwaldea u Nemačkoj naziva sebe „čovekom-lobanjom“ — i njegov izgled zaista opravdava taj nadimak. Za stvaranje svog ekstravagantnog imidža potrošio je više od 13 godina
Kiša je padala već treći dan zaredom. Na ivici seoskog puta sedio je star pas — mokar, drhtav, sa ugašenim pogledom. Šape u blatu, krzno slepljeno. Automobili su
Kada se Ričard Hejl, 42-godišnji vlasnik male firme iz Birmingema, oženio Emili, zakleo joj se da će biti s njom „i u dobru i u zlu“. Proveli su