Prvi put sam ga video jednog letnjeg dana — onog kada je sunce topilo asfalt, a vazduh mirisao na pokošenu travu i užarene ograde.
Stajao je ispred svoje kuće, u izbledeloj košulji, pažljivo vezujući snop starih novina. Izgledalo je kao da ih sprema za muzej, a ne za bacanje.
Komšije su ga zvale čudakom. Govorile su da ništa ne baca.
Plastične flaše, čepovi, kartoni — sve je bilo složeno u kutije, uredno obeležene: „2016“, „proleće 2018“, „stara pisma“.
Jednom sam ga pitao — zašto.
Nasmejao se i rekao:
— Ništa nije smeće ako se sećaš zašto je postojalo.
Unutra je bilo tiho. Kroz odškrinuti prozor dopirao je miris papira, starog drveta i još nečeg — neuhvatljivog, kao miris vremena.
Na policama su stajale tegle s dugmadima, gumicama, parčićima tkanine. U uglu — kutije sa natpisima „od mame“, „školske“, „zimski dani“.
Govorio je da je svaka stvar trag i da je baciti isto što i izbrisati deo života.
Slušao sam ga i mislio: možda jednostavno ne ume da pusti prošlost.
Godine su prolazile.
Kuća je starila, boja se ljuštila, ali on je i dalje slagao svoj „otpad“ u uredne redove.
Komšije su se smejale, neki su se žalili da pravi skladište. A on bi samo klimao glavom i rekao:
— Sve će to zatrebati, samo ne znate kada.
Jednog dana sam prolazio i video da se u njegovom dvorištu okupilo mnogo ljudi.
Kamera, mikrofoni, plakati. Prišao sam bliže — ispostavilo se da je grad raspisao konkurs za najbolji projekat reciklaže otpada.
On je izložio svoju kolekciju — ne običan otpad, već pravu umetničku instalaciju pod nazivom „Deset godina bez smeća“.
Svaka flaša, svaka ceduljica bila je deo priče: ovde — o detinjstvu, tamo — o ljubavi, dalje — o gubitku.
Sve je bilo obeleženo, očišćeno, pretvoreno u umetnost.
Ljudi su stajali u tišini.
Neki su plakali.
Gledali su ne u smeće, već u život čoveka sačuvan kroz predmete koje mi obično odbacujemo.
Nedelju dana kasnije, njegova priča obišla je sve novine.
Dobio je ponudu za saradnju s gradskim muzejem i grant za projekat o „novoj ekologiji sećanja“.
Ponovo sam ga posetio. Dočekao me s istim blagim osmehom i rekao:
— Vidiš? Treba samo naučiti da ne bacaš.
Sunce je sijalo kroz prozor, svetlucalo na staklu, i činilo se kao da je ceo vazduh ispunjen svetlošću i sećanjima.
