Vrućina je bila neizdrživa.
Marija je išla kući zemljanim putem, u ruci kesa s namirnicama, na licu umor i znoj.
Dan je bio dug, cvrčci su odzvanjali u žbunju, i želela je samo tuš i hlad.
Ali na putu, kod skretanja, ugledala je tanku crnu liniju.
Pomislila je — grana, ali se pomerila.
Mala zmija.
Suva, spržena, iscrpljena.
Puzila je sporo, kao da joj je svaki centimetar težak.
Marija nikada nije volela zmije, ali joj je tada bilo žao.
Našla je štap, pažljivo je pomerila ka ivici puta.
Zatim skinula rukavicu, podigla je rukom — toplo telo, glatko, živo.
Odnela ju je u hlad, sipala vode u poklopac od boce.
Minut je samo stajala pored.
Zmija je, osetivši svežinu, podigla glavu, pomerila se i nestala u travi.
Marija se nasmešila i krenula kući.
Posle nekoliko dana — zaboravila je.
A onda se probudila noću.
Tišina, samo bled svetlost lampe napolju i šuštanje.
Tih, tanak — kao da se nešto pomera po posteljini.
Podigla se, oslušnula — i zvuk se ponovio.
Veoma blizu.
Polako je spustila ruku — i osetila pokret pod dlanom.
Vrisnula je, zgrabila pokrivač.
Na belom čaršavu uvijala se zmija — ista ona, mala, ali sada veća.
Glatka, sjajna, mirna.
Marija se ukočila.
Nije šištala, nije napadala — samo je ležala, smotana u krug.
Kao da nije došla da plaši.
Drhteći, otvorila je prozor i pažljivo je podigla jastukom.
Zmija se poslušno odvukla preko prozorske daske, nestala u tami vrta.
Ujutro, na pragu, Marija je našla malu zmijsku kožu.
Svežu.
I nije osetila strah —
već čudan osećaj, kao da joj se neko zahvalio.
