Prvi put je to primetio jednog jutra.
Pas — Ben, mešanac, pametan i umiljat, sa očima boje ćilibara — stajao je kraj kapije sav išaran ružičastim mrljama.
Po njušci, po boku, čak i po repu.
Kao da neko nije izdržao i pretvorio ga u živo platno.
Nasmejao se. Pomislio — deca.
Pomazio ga, oprao crevom i zaboravio.
Nedelju dana kasnije — ponovo.
Ovog puta Ben je imao zelene uši.
A na boku je pažljivo bilo ispisano: „PARKING“.
Tom se namrštio.
Prošao je ulicom, pogledao po dvorištima, ali sve je delovalo mirno.
Komšije su se šalile:
— Možda si dobio novog umetnika u kraju?
Smejao se, ali negde pod kožom već je tinjalo nerviranje.
Neko mu je očigledno pokušavao nešto da poruči.
Treći put više nije bilo sumnje.
Ben je dotrčao sav u plavim mrljama, sa strelicom nacrtanom na leđima.
Ispod nje — nespretno napisano: „NE PARKIRAJ OVDE“.
Tom je zastao.
Setio se — baš tu, kod starog hrasta, parkirao je nekoliko puta auto.
Pored imanja gospodina Hjusa — starog, povučenog čoveka, koji se stalno žalio da mu blokiraju izlaz.
Uveče je Tom otišao do njega.
Ne ljutito — više umorno.
Gospodin Hjus je sedeo na klupi, popravljao stolicu i, ne dižući pogled, rekao:
— Postavio sam znak. Niko ga ne vidi. Možda bar psa primete.
Tom je ćutao.
Vetar je šuštao kroz lišće, negde je sa krova kapala voda.
Ben je seo pored njega i spustio glavu na njegove noge.
— Znam, preterao sam — uzdahnuo je starac. — Dobar ti je pas. Samo… ja sam ovde sam, i ako se ne ljutim — niko me ni ne čuje.
Tom je klimnuo. Bez prekora, bez gorčine.
Od tada je parkirao dalje, a ujutru donosio gospodinu Hjusu kafu i svežu pecivo.
Ben je trčkarao između njih, čist, zadovoljan, sa novom šarenom ogrlicom —
onom istom koju mu je jednog dana poklonio starac.
