Svadba je prošla savršeno.
Svi su govorili da je to „dan iz snova“ — cveće, muzika, zdravice, smeh.
Ana nije spavala danima, brinula je da sve bude bez greške — haljina, meni, fotografije.
Fotograf je obećao da će slike stići za dve nedelje.
I tog večera, ona i muž seli su za sto, otvorili laptop i kliknuli na folder „Wedding — final“.
Prve slike — sreća, svetlost, osmesi.
Ana se smešila, gledajući kako ju je tada gledao pred oltarom.
Ali negde na sredini — nešto ju je zbunilo.
Na jednoj fotografiji, mladoženja drži nekoga za ruku.
Nježno, poznato.
Ali — to nije bila njena ruka.
Manikir drugačiji. Prsten — nepoznat.
Koža malo tamnija, nokti kraći.
— Šta je ovo? — tiho je pitala, zumirajući sliku.
— Možda montaža? — pokušao je da se nasmeje, ali mu je glas drhtao.
Ana je kliknula dalje.
Na sledećoj fotografiji — ista scena, ali sada se vidi deo figure žene: ivica haljine, rukav, senka siluete.
Nije bila njena haljina.
— Ovo ne može biti istina… — šapnula je. — Nismo imali druge sesije slikanja.
On je ćutao.
— Verovatno je greška… možda je fotograf pomešao fajlove, — promrmljao je.
Ana nije odgovorila.
Otvorila je metapodatke slike.
Datum i vreme su se poklapali tačno s onim trenutkom kada su bili u vrtu — gde nije bilo nikog drugog.
Nekoliko dana kasnije, nazvala je fotografa.
Dugo je ćutao, a onda rekao:
— Kunem se, nisam ništa dodavao. Ali kad sam pregledao snimke, pomislio sam da je to samo optička iluzija.
— Kakva iluzija? — pitala je.
— Ponekad kamera zabeleži ono… što čovek pokušava da sakrije.
Ana je spustila slušalicu.
Kasnije te večeri, ponovo je pregledala svadbeni video.
I tada je primetila:
u svim trenucima gde se „ona druga“ pojavljuje na slikama —
muž nikada nije gledao u kameru.
