Hladan vetar zviždao je iznad reke, povijajući suvu trsku ka vodi.
Žena je klečala na obali, ruku uronjenih u ledenu vodu.
Prsti su joj bili crveni, usne plave, ali je ćutke prala sitnu dečju odeću — male košuljice, čarapice, pelene.
Pored nje stajao je stari metalni lavor i vrećica sa komadićima sapuna.
Sunce se spuštalo, ali ona nije žurila da ode.
Nije imala gde. Kuća u kojoj su živeli izgorela je pre dve nedelje.
Muž joj je poginuo na gradilištu, ostavivši je samu s bebom i praznim rukama.
Sada je noćila kod komšija, a danju dolazila na reku — da pere, da se greje pokretom, da ne poludi.
Kada su je iza leđa odjeknuli koraci, pomislila je da je neko iz sela došao da je pozove.
Ali kad se okrenula, videla je muškarca u dugom kaputu.
Stajao je, gledao nju i odeću u njenim rukama.
U njegovom pogledu nije bilo sažaljenja — samo razumevanje.
— Voda je ledena, — rekao je mirno. — Prehladićete se.
Ona je stegnula tkaninu jače, ne podižući pogled:
— U redu je. Navikla sam.
Muškarac je skinuo kaput i prebacio joj ga preko ramena.
Tkanina je bila topla, mirisala na drvo i kišu.
— Nemojte, — rekao je tiho. — Sagradiću kuću na ovoj obali. Za vas.
Ona ga je pogledala.
— Za mene? Zašto?
Blago se osmehnuo.
— Zato što stojite ovde kao da branite nešto veće od same odeće.
A ljudi poput vas ne bi smeli da žive na hladnoći.
Rekao je to jednostavno, bez patetike.
Zatim je izvadio plan i olovku, seo na koleno i počeo da crta po mokrom papiru.
Zemlja je škripala pod njegovim čizmama.
Nedelju dana kasnije, na obali su stajali prvi stubovi, pa daske.
Muškarac je dolazio svakog dana, uprkos vetru i mrazu.
Žena je prvo pokušala da mu pomogne, a onda samo stajala i gledala, držeći dete u naručju.
Kada je na proleće trava uz reku ponovo pozelenela, kuća je već stajala — mala, ali topla, s prozorima koji su gledali pravo na vodu.
I svaki put kada bi vetar doneo miris reke, setila bi se onog dana kada je njen život ponovo počeo da diše.
