Svi u našoj ulici znali su Bellu, moju malu sivu mačku. Bila je ona vrsta mačke koja ulazi u dvorišta komšija, penje se na krovove automobila i osvaja svakoga ko bi joj ponudio činiju mleka. Ali jednog dana je nestala. Nije bilo otisaka šapa, nije bilo mjaukanja, nije bilo nikakvog traga. Zalepio sam plakate po kraju, svake večeri sam obilazio ulice dozivajući je i čak ostavio njen omiljeni ćebe na tremu. Nedelje su prolazile i nada je počela da se gasi.
A onda, isto tako iznenada kako je otišla, Bella se pojavila na mom pragu u zoru — mršavija, ali sa čudnim sjajem u očima. Nije se samo vratila. Bila je drugačija.
U početku su to bile sitnice. Odbijala je svoju uobičajenu hranu i tražila komade kuvanog mesa koje ranije nikada nije jela. Satima je sedela kraj prozora, zureći u šumu iza našeg naselja. A najčudnije od svega bilo je malo kožno kesice obmotano oko njenog vrata. Neko joj je to stavio.
Ruke su mi drhtale dok sam ga odvezivao. Unutra je bio presavijen komad papira, požuteo od starosti, prekriven rukopisom koji nije bio na engleskom. Pismo je izgledalo staro, čudno, gotovo drevno. Uz njega je bio i mali mesingani ključ — hladan, težak i neobično starinski.
Pomislio sam da je to neka šala, možda od nekog klinca iz ulice. Ali Bella nije dozvoljavala da se neko igra s tim. Čuvala je kesicu, šapom odbijajući svakoga ko bi pokušao da je dotakne, kao da je njen zadatak bio da je zaštiti.
Radoznalost me je obuzela. Pitao sam okolo, pokazivao pismo komšijama, čak ga i postavio na internet, ali niko nije znao da prepozna jezik. A onda je jedan stariji čovek u biblioteci problijedio kad ga je video. Tiho je rekao da liči na dijalekt koji su vekovima ranije koristili doseljenici u ovom kraju — nešto povezano sa skrivenim imanjima i zakopanim predmetima.
Te noći, Bella je ponovo izašla napolje, a ja sam krenuo za njom. Vodila me je pravo u šumu, krećući se neobično sigurno, kao da tačno zna gde ide. Stigli smo do starog hrasta na ivici isušenog potoka i počela je da kopa šapama po zemlji. Srce mi je lupalo dok sam rukama sklanjao zemlju. Ispod sam napipao hladan metal.
Bio je to mali zarđali sanduk, a brava je bila istog oblika kao ključ iz Belline kesice. Dah mi se presekao kad je brava kliknula i otvorila se. Unutra su bila stara pisma, krhka od vremena, zapečaćene koverte uvezane trakom i šaka novčića koje nikada ranije nisam video. Bio je to nečiji skriveni amanet, netaknut generacijama.
Bella se privila uz moju nogu i zamjaukala, kao da je zadovoljna. Tada sam shvatio da se nije samo vratila — već je bila izabrana da donese ovu tajnu kući.
I danas čuvam taj sanduk, a iako ne razumem u potpunosti reči u tim pismima, znam da nose priče ljudi koji su odavno nestali. A svaki put kada se Bella sklupča pored mene, pitam se gde je zaista bila tih nedelja — i ko, ili šta, joj je poverio tu tajnu.
