Lena je već bila skoro stigla na aerodrom kad je shvatila da je zaboravila torbu u hotelu.
Mala bež torba — šminka, dokumenta, malo keša. Ništa posebno, osim jedne koverte — pisma njene pokojne majke, koje je uvek nosila sa sobom.
— Vraćamo se, — rekla je taksisti. — Moram nazad.
Dvadeset minuta kasnije ponovo je ušla u hotelski hol.
Recepcioner se iznenadio, ali ništa nije pitao — znala je broj sobe i popela se liftom.
Hodnik je bio tih. Soba 214.
Vrata odškrinuta.
Lena je pokucala.
— Izvinite, zaboravila sam torbu…
Nema odgovora. Gurnula je vrata.
U sobi je stajala sobarica. Mlada žena u uniformi, otvorena torba na krevetu. U rukama — Lenin karmin i kartica od sobe.
Sobarica se trznula, prebledela.
— Ja… samo sam proveravala da li ste nešto zaboravili, — promucala je i naglo zatvorila rajsferšlus.
Ali Lena je videla — iz unutrašnjeg džepa virila je ona koverta.
— I to ste proveravali? — upitala je mirno.
Sobarica spusti pogled.
— Oprostite. Nisam htela da kradem. Samo… da pročitam.
— Da pročitate? To je pismo. Od moje majke.
Tišina. Zatim sobarica tiho reče:
— Našla sam istu takvu kovertu. Prošle godine. Posle smrti moje majke. Isti rukopis. Isti potpis. „Za Lenu. Ne otvaraj dok ne razumeš.“
Mislila sam da je greška. A onda sam videla vaše ime na spisku soba. Isto ime.
Lena nije znala šta da kaže. Uzela je kovertu, sela na krevet i otvorila je — prvi put posle svih tih godina.
Unutra, kratka poruka:
„Srešćeš je. I tada će sve doći na svoje mesto.“
Podigla je pogled.
U rukama sobarice — ista koverta.
