Autobus je bio prepun. Večernji špic, ljudi umorni, nervozni — neki drže kese, neki telefone, a neki samo pokušavaju da ne nagaze druge. Ana, koja je žurila s posla, napokon se nekako ugurala unutra, uhvatila za šipku i u mislima brojala stanice do kuće.
Posle par minuta autobus je zastao, vrata su se otvorila, i ušla je starija žena. Sede kose, u urednom kaputu i s torbom u rukama. Izgledala je iscrpljeno, ali je stajala pravo, s dostojanstvom. Ljudi oko nje pravili su se da ne vide — klasična scena u večernjem prevozu.
Ana je uzdahnula i ustala.
— Sjedite, molim vas, — rekla je, ustupajući mesto.
Žena se zahvalno nasmešila, sela i posle trenutka tiho progovorila:
— Hvala vam. Podsetili ste me na jednu devojku… I ona mi je jednom davno ustupila mesto. Samo, tada ja nisam izgledala ovako.
Ana se blago nasmejala, ali ju je nešto u toj rečenici zaintrigiralo.
— Stvarno? — upitala je.
Starija žena klimnula je glavom.
— Da. Vozila sam se tada istim ovim autobusom. Samo… plakala sam. Izgubila sam novčanik, nisam znala kako da stignem kući. I prišla mi je jedna mlada devojka, sela pored mene, dala mi novac i rekla: „Dobro se uvek vrati.“
Ana je zastala. U grudima joj se javila toplina. Setila se — tog jutra, tog istog autobusa, te iste žene. Imala je tada dvadeset dve godine i zaista je pomogla starijoj putnici, ne očekujući ništa zauzvrat.
Pogledala je ženu pored sebe — ista drža, isti pogled. A onda se starica nasmešila i rekla:
— Eto, sad se dobro vratilo ponovo.
Na sledećoj stanici autobus je usporio. Ana joj je pomogla da izađe, a žena se pre nego što je otišla nežno dotakla njene ruke.
— Hvala još jednom. Ne znate vi koliko jedno obično mesto može vratiti veru u ljude.
Kad su se vrata zatvorila, Ana je dugo gledala kroz prozor — i mislila o tome kako se život, neprimetno i tiho, uvek potrudi da nam vrati ono što smo nekada dali drugima.
