Saobraćaj je stajao. Večernji grad je brujao, automobili su trubili, neki su žurili kući, drugi listali telefone čekajući zeleno svetlo. Na pešačkom prelazu stajala je žena — oko trideset pet godina, s buketom poljskog cveća u rukama. Izgledala je sasvim obično, ali njen pogled bio je čudan: nije gledala u semafor, već na suprotnu stranu ulice.
Ljudi oko nje je skoro nisu primećivali, sve dok odjednom nije pokrila lice dlanovima i zaplakala. Tiho, bez glasa, ali očajnički. Prolaznici su se počeli okretati. Jedan muškarac, koji je stajao pored, nesigurno je upitao:
— Da li vam je loše? Treba li pomoć?
Ona je odmahivala glavom, ali zatim tiho rekla:
— Ne… samo… prvi put sam ovde posle deset godina.
Muškarac je zastao, zbunjen. Žena je obrisala suze i pokazala na ugao preko puta, gde je ispod drveta stajao sivi betonski stubić — gotovo neprimetan među reklamnim panoima.
— Ovde se pre deset godina dogodila nesreća, — rekla je jedva čujno. — Moj brat je prelazio ulicu, a ja sam stajala tačno ovde, na ovoj strani. Tada sam u rukama imala isti ovakav buket. Za njega.
Muškarac je spustio pogled. Automobili su prolazili, ljudi su žurili, semafor je menjao boje… a ona je još uvek stajala, nepomična.
— Svake godine kupim isto cveće, — dodala je. — Ali tek danas sam skupila hrabrost da ponovo dođem ovde.
Svetlo se promenilo na zeleno. Muškarac nije krenuo odmah. Skinuo je kapu, blago se naklonio i tiho rekao:
— Hajde da pređemo zajedno.
Krenuli su preko ulice — ona s buketom, on pored nje, u tišini. Kada su stigli na drugu stranu, žena je položila cveće pod staro drvo… i prvi put posle mnogo godina — nasmejala se.
