Kada je avion iz Praga sleteo u Lion, terminal je bio prepun — deca su vrištala, točkovi kofera brujali, a razglasi govorili na tri jezika. Eliz je stajala pored trake za prtljag, umorna posle noćnog leta. Njen kofer bio je običan — siv, sa plavom oznakom i tragovima starih nalepnica. Kada se traka usporila, videla je isti, zgrabila ga i požurila napolje.
Kod kuće, kad ga je otvorila, shvatila je da unutra nisu njene stvari.
Umesto džempera i fotoaparata, unutra su bile pažljivo složene muške košulje, knjiga na italijanskom i kutija s natpisom „Non aprire“ — „Ne otvaraj“.
Sekundu je oklevala, a onda pažljivo podigla poklopac.
Unutra — stara pisma vezana koncem i fotografija žene s detetom. Na poleđini — natpis: „Pariz, 1984.“
Ispod — kratka poruka:
„Uvek sam verovao da ćeš to jednog dana pronaći.“
Eliz nije mogla samo da ostavi sve tako. Našla je etiketu s imenom — Lorenzi, M. — i pozvala avio-kompaniju.
Posle nekoliko sati dali su joj broj.
Pozvala je — muškarac se javio odmah, glas miran, ali pun emocija.
— Izvinite… mislim da sam uzela vaš kofer, — rekla je.
— Ako ste našli kutiju… — prekinuo ju je on. — Onda je sudbina odlučila da me podseti.
Sreli su se u kafiću kod stanice.
Kada je došao, u rukama je držao staru fotografiju — istu ženu, isto dete. Rekao je da je njegova majka čuvala ta pisma celog života, a kofer je bio njen poslednji poklon pre smrti.
Eliz mu je vratila kutiju. Zahvalio joj se, i između njih je zavladao mir — ne neprijatan, već topao, ljudski.
Kad se vratila kući, na telefonu joj se pojavila poruka:
„Hvala. Zahvaljujući vama setio sam se da sećanje ima glas.“
