Vratila se kući neočekivano — sastanak na poslu je bio otkazan.
Ključ se okrenuo u bravi, a kuća ju je dočekala tišinom.
Samo je muzika tiho svirala negde u spavaćoj sobi.
Prošla je kroz hodnik, spustila torbu.
Na stolu — dve šolje kafe.
Jedna još uvek topla.
Zatim je čula glas.
Muški smeh, onaj isti od kog joj je nekada zastajalo srce.
I ženski — nepoznat, zvonak, previše blizak.
— Pa da, ona je dobra, samo… nije kao model, — rekao je.
Žena pored njega se nasmejala.
I on se nasmejao s njom.
Zastala je pred vratima spavaće sobe.
Sunce je padalo na zid, prašina igrala u zracima,
a u njoj je nešto puklo.
Otvorila je vrata.
Sedeo je na krevetu, bez cipela, u košulji, s telefonom pored sebe.
Pored njega — mlada žena, razbarušene kose, nasmejana.
Nije je odmah primetio.
A ona nije rekla ništa.
Samo je ušla.
Prišla stolu, uzela telefon i pritisnula dugme za poziv.
Na ekranu — poruka sa imenom ljubavnice.
Okrenula se prema njemu i tiho rekla:
— Prenesi joj da „dobra“ zna kako se odlazi dostojanstveno.
On je skočio, pobeleo, pokušao nešto da kaže,
ali ona je već išla ka vratima.
Bez vike, bez suza,
samo s držanjem žene koja se setila ko je.
Potrčao je za njom, bos, izgubljenog pogleda.
A u sobi je ostala druga —
da sedi u tišini, ne znajući šta da radi sa svojim rukama.
Sunce je i dalje padalo po podu,
sjajno i nemilosrdno,
kao istina koju više ne možeš da ne vidiš.
