Kuća je gorela tako silno da se dim video kilometrima unaokolo.
Dvospratna kuća, plamen izbija iz prozora, pucanje, krici.
Kapetan Majkl Terner stigao je među prvima.
Iz radio-veze čulo se:
— Unutra je dete!
Nije čekao nikoga.
Navukao je masku, otvorio vrata i zakoračio u vatru.
Sve pred njim se topilo od vreline. Stepenice su pucale pod nogama, plafon se rušio.
— Ima li neko živ?! — viknuo je, nadjačavajući riku vatre.
U odgovoru — slab kašalj.
Majkl je potrčao na sprat. U jednoj sobi, ispod kreveta, video je malu siluetu.
Dečak, oko pet godina, bled, u rukama steže plišanog medu.
Zgrabio ga je, pokrio jaknom i pojurio nazad niz stepenice.
Iza njih se kuća urušila u trenutku kada su izleteli napolje.
— Sve je u redu, diši, mali… — šaptao je Majkl dok su lekari proveravali dečaka.
Dečak mu nije ispuštao ruku.
Kasnije, kada je sve prošlo, medicinska sestra mu je tiho rekla:
— Znate, on kaže da ste ga već jednom spasili.
— Šta? — Majkl je podigao pogled.
— Rekao je: „To je isti čika, samo sada bez kacige.“
Majkl se ukočio. Pomislio je najpre — dečija mašta.
Ali nešto u dečakovom licu bilo mu je čudno poznato.
Uveče je otvorio stare arhive.
Našao je zapis star šest godina: požar, majka i sin.
Ime dečaka bilo je isto.
Majka tada nije preživela.
Majkl je dugo sedeo, gledajući u ekran.
Slučajnost?
Ili nas sudbina ponekad stvarno vraća tamo gde nismo stigli da završimo ono što smo započeli?..
