utro je bilo sivo i napeto. Autobus, kao i obično, prepun ljudi — svi su žurili na posao, neki su se držali za šipke, drugi nervozno gunđali zbog gužve i guranja. Vazduh je bio zagušljiv, a prozori zamagljeni.
Marina je sedela pored prozora, pokušavajući da se opusti uz muziku u slušalicama. Ali napetost je ubrzo presekao oštar glas.
— Mladiću, ustupite mesto! — povikala je starija žena koja je stajala kod vrata i teško disala.
Svi su se okrenuli prema muškarcu od oko četrdeset godina koji je sedeo s izrazom potpune nezainteresovanosti. Pretvarao se da ne čuje, zureći u telefon.
— Rekla sam: ustupite! — ponovila je žena, glas joj je podrhtavao od ogorčenja.
Muškarac je podigao pogled:
— I ja sam umoran. Imam pravo da sedim.
Autobus je odmah uzavreo. Neki su stali na stranu žene:
— Nema više ni trunke vaspitanja!
— U naše vreme to se nije smelo!
Drugi su branili muškarca:
— Možda čovek ima zdravstvenih problema, šta znate vi!
— Niko nije dužan!
U trenu, ceo autobus se podelio na dva tabora. Glasovi su postajali sve glasniji. Jedna mlada žena u poslovnom odelu umešala se:
— Vidite da joj je teško da stoji, zar vam je problem da ustupite?
Muškarac je planuo:
— A vama šta smeta? Gledajte svoja posla!
Napetost je rasla. Neko je već izvadio telefon da snima raspravu. Vozač je bacao zabrinute poglede u retrovizor. Delovalo je da će svakog trenutka izbiti tuča.
I tada se začuo tih, ali jasan dečji glas:
— Tata… Pa sam si rekao da treba ustupati bakama… Zašto ti ne ustaješ?
U autobusu je nastao muk.
Muškarac se ukočio. Njegov sin, mršav dečak od sedam godina sa velikim školskim rancem, gledao ga je širom otvorenih očiju. Dečje reči odjeknule su jače od svih prepirki.
Muškarac je pocrveneo, spustio pogled i tiho ustao. Bez reči je ponudio mesto starici. Dečak, zadovoljan, uhvatio ga je za ruku.
Autobus je krenuo dalje, i svi su ćutali. Ali tišina više nije bila ista. Neki su se neprimetno osmehivali, drugi su sklanjali pogled. Svi su shvatili: upravo se dogodilo nešto važno.