Ana je čekala taj dan s uzbuđenjem i strepnjom. Drugi ultrazvuk — onaj na kojem možeš da vidiš bebu, da čuješ njeno srce, da saznaš da li je sve u redu. Dugo je birala lekara, zakazala unapred, pročitala stotine komentara. Htela je da sve bude savršeno.
U ordinaciji je mirisalo na antiseptik. Lekar — muškarac od oko pedeset godina, smiren, blagim glasom — zamolio ju je da legne na sto. Aparat je zabrujao, hladan gel dotakao joj je kožu. Ana je gledala u ekran, zadržavajući dah.
— Evo glavice, — rekao je tiho lekar. — Evo ručica…
Nasmešio se, ali je iznenada zaćutao. Lice mu se promenilo. Namrštio se, približio monitoru i polako pomerao sondu.
— Da li je sve u redu? — upitala je Ana drhtavim glasom.
Lekar nije odmah odgovorio. Pritisnuo je dugme, napravio jednu sliku, pa drugu.
— Kada ste poslednji put radili ultrazvuk? — pitao je tiho.
— Pre tri nedelje. Sve je bilo u redu. Zašto pitate?
Duboko je uzdahnuo.
— Pogledajte ovde, — rekao je. — Vidite li ovu senku?
Ana je klimnula.
— To nije jedno srce. Ima ih dva.
Ona je zanemela.
— Dva?…
— Da, — nasmejao se lekar. — Čekate blizance. Jedna beba se skrivala iza druge, zato je ranije nismo videli.
Ana je zaplakala. Ne od straha — već od sreće.
A lekar je tiho obrisao znoj sa čela i sa osmehom dodao:
— Vi ste mene više uplašili nego ja vas.
