Jutro je bilo tiho, kao da je ceo svet odlučio da izdahne.
Vazduh je mirisao na sunce, ugrejanu travu i rečnu svežinu.
Deca su trčala obalom, smejala se, prskala jedno drugo vodom — leto u punom jeku.
Ona je sedela malo po strani, pod senkom stare vrbe.
Na kolenima — knjiga, u rukama — flaša vode.
Ispod lagane haljine zaokružio se stomak — šest meseci, možda malo više.
Smešila se, gledajući kako se tuđa deca igraju u vodi.
Sve je bilo mirno.
Do tog trenutka.
Vrisak.
Oštar, kratak, ne dečji — uplašen.
Zatim pljusak. I tišina.
Dečak — oko pet godina.
Malopre je stajao na ivici, pružao ruku za loptom.
Sad — samo krugovi na vodi.
Ljudi su se ukočili. Neko je povikao, neko potrčao, ali vreme je postalo gusto, lepljivo.
Ona je već trčala.
Bosa, spotičući se, ne osećajući kamenje ni strah.
Neko je pokušao da je zadrži, ali nije čula.
Samo jedno — voda, tišina i mala ruka što je na trenutak zatreperila ispod površine.
Hladnoća je zapekla kožu.
Haljina ju je vukla nadole, ali je zaronila.
Ruke su pretraživale mutnu dubinu — dok nisu dotakle nešto toplo, živo.
Izvukla ga je na obalu, spustila na kolena, drhtavim prstima skidajući vodu s lica.
Nije disao.
Nekoliko sekundi — najdužih u njenom životu.
Onda — kašalj. Vazduh. Plač.
I ona je zaplakala, naslonivši lice na njegove mokre vlasi.
Ljudi su potrčali, neko pomagao, neko snimao, neko samo stajao.
Ona je sedela u pesku, cela mokra, blatnjava, s detetom u naručju.
A stomak pod njenom rukom tiho se pomerio.
Zatim je podigla pogled — i prvi put se osmehnula.
Mirno, kao da je znala: život je baš takav — krhak, mokar, ali stvaran.
