Kancelarija je bila sablasno tiha. Samo zujanje klime i treperenje neonskih svetala iza prozora.
Lora Hol ušla je kao oluja — sigurno, brzo, s onim napetim ramenima koja su joj se javljala svaki put kad nešto nije išlo po planu. A večeras — ništa nije išlo po planu.
Sastanak se odužio, izveštaj nije stigao, prezentacija za investitore nije spremna. Znala je da je tim obećao da će „raditi do kasno“, ali znala je i drugo — to obično znači kafu, pritužbe i haos. A Lora je mrzela haos. On je mirisao na slabost.
Korakom je odjekivala hodnikom. Police su bile uredne, sve na svom mestu, baš kako je naredila. Sve pod kontrolom. Sve — osim ljudi.
Svetlo je dopiralo iz sale za sastanke. Gurnula je vrata — i zastala.
Na dugačkom stolu, među laptopovima i razbacanim papirima, spavala su dvoje. Džejd, njena asistentkinja, naslonjena na fasciklu, i Nik, mladi analitičar, pored nje, u polusnu. Između njih — prazne šolje, mrvice, zabeleške. Na ekranu prezentacija, nedovršen slajd, ali skoro gotov.
Lora je stegla vilicu. Srce joj je zakucalo jače.
— Savršeno, — promrmljala je hladno. — Jednostavno savršeno.
Krenula je ka njima, spremna da ih probudi, da ih izgrdi, da objasni da je disciplina — poštovanje prema poslu. Da umor nije izgovor. Da u ovoj kancelariji nema mesta slabosti.
Ali tada je primetila mali papirić kraj tastature. Rukom ispisano, nespretno, umornim rukopisom:
„Ako stignemo do jutra, možda nam prvi put kaže ‘dobro’.“
Lora se ukočila.
Nešto se pomerilo u njoj — tanko, lomljivo. Davno joj niko nije pokušao zaslužiti „dobro“. Ne brojkama, ne izveštajima — već trudom.
Gledala ih je — dvoje iscrpljenih, mladih ljudi, koji su zaspali usred noći pokušavajući dokazati da vrede. I shvatila da su oni jedini koji još uvek iskreno veruju u to mesto.
Isključila je ekran, tiho, pažljivo. Pokrila ih pledom koji je nekada sama držala u fioci, iz vremena kad je i ona radila do svitanja.
Zastala na vratima. Po prvi put posle mnogo godina osetila je nešto toplo, blago.
Nasmešila se, jedva primetno.
— Sutra ćemo pričati, — šapnula je. — Ali večeras… neka spavaju.
