Jutro je počinjalo sporo. Sunce je tek dodirivalo krovove, vazduh je bio svež, sa mirisom mokre zemlje i dima iz dimnjaka.
Po putu, koji je još uvek blistao od rose, išao je muškarac i odjednom primetio — pored stare kuće stajala je kobila.
Siva, krupna, sa belom grivom, stajala je nepomično, kao ukopana.
Gledala je pravo u prozore na drugom spratu, nije treptala, nije se okretala.
U njenom pogledu bilo je nešto oprezno i tiho-bolno — kao da je čekala da se neko svakog časa pojavi.
Prolaznik je usporio korak, ali je ubrzo nastavio dalje. Pomislio je — pobegla iz štale, vratiće se.
Ali sledećeg dana kobila je stajala na istom mestu.
Nije odlazila. Ni danju, ni noću. Ljudi su počeli da je primećuju. Neki su je hranili, neki terali — uzalud.
Nije se udaljavala od prozora, kao da čuva nešto nevidljivo.
Trećeg dana komšije su se zabrinule. Kuća je bila tiha, zatvorena, prozori zastrti. Ženu koja je tamo živela sa sinom niko odavno nije video.
A kobila — i dalje je stajala.
Pozvali su spasioce. Kada su vrata otvorili, miris gasa udario je odmah. U kuhinji su našli ženu bez svesti i dečaka koji je ležao na podu, gotovo bez daha.
Svaki minut je bio presudan.
Kobila je stajala na pragu dok su ih iznosili. Tiho je zarezala — dugo, drhteći celim telom.
Dečak je otvorio oči, okrenuo glavu i šapnuo:
— Moja… došla?
Tek tada je postalo jasno: to je bila njihova kobila. Posle požara na farmi nestala je — otišla u šumu, i svi su mislili da je poginula. Ali nekako, preko desetine kilometara, vratila se.
Pravo do kuće. Baš tog dana.
Od tada, svakog jutra, dečak izlazi kod nje u dvorište. Nosi joj jabuku, mazi je po vratu, a ona spusti glavu na njegovo rame.
Stoje tako u zlatnoj svetlosti svitanja — tihi, živi, kao da dišu jednim srcem.
I ljudi sada kažu: neka spasenja ne dešavaju se rukama, već osećajima.
I postoje bića koja nas pamte jače nego što mi pamtimo sami sebe.
