Dan je bio zaslepljujuće svetao.
Kroz staklene prozore sale sunce je prosipalo po podu zlatne mrlje, a u vazduhu se širio miris jorgovana i šampanjca.
Ona — Alina — stajala je ispred ogledala. Na sebi je imala laganu haljinu boje toplog mleka, a preko glave pažljivo nameštenu periku od svetlih pramenova.
Niko, osim mladoženje, nije znao da se ispod nje krije glatka koža, opečena hemoterapijom.
Bolovala je čitave prošle godine. I sve to vreme on je bio uz nju.
Kada su lekari rekli da su šanse male, on je jednostavno odgovorio:
— Onda ćemo stići da se venčamo.
I eto, stajali su sada pod lukom od belih ruža.
Smeh, bljesak fotoaparata, zvon čaša.
Alina se smešila, osećajući kako vazduh treperi oko nje.
Ali negde u dnu sale stajala je ona — majka mladoženje.
Uzdignute glave, hladna, uzdržana.
Od samog početka govorila je svima da „ta devojka“ samo glumi bolest da bi izazvala sažaljenje.
Niko nije verovao. Sve do tog trenutka.
Kada su mladenci počeli da plešu, ona je iznenada prišla.
Polako, s lažnim osmehom.
— Pa, — rekla je glasno, da svi čuju, — sad mi verujete?
I pre nego što je iko stigao da reaguje, ona je naglo povukla Alinu za kosu.
Perika je pala.
Svi su zanemeli. Muzika je utihnula.
Alina je stajala nasred sale — ćelava, bleda, drhteći.
Njene oči su sijale ne od suza, već od svetlosti koja joj je padala pravo na lice.
Tišina je bila takva da se čulo kako neko diše.
Mladoženja je prišao, skinuo sako i nežno ga prebacio preko njenih ramena.
Zatim se okrenuo prema majci.
— Sada svi vide, — rekao je tiho, ali tako da su ga svi čuli, — ko je ovde zaista bolestan.
Uzeo je Alinu za ruku i izveo je napolje.
Stajali su pod suncem.
Ona je disala, prvi put mirno.
— Izvini, — prošaptala je, — pokvarila sam ti venčanje.
— Ti si mi podarila život, — odgovorio je. — Sve ostalo nije važno.
Prošla je godina.
Ponovo je došla u isti vrt gde su se slikali.
Sa kosom — kratkom, živom, koja je sijala na suncu.
Bolest je nestala.
Ponekad se čuda dešavaju ne zato što ih čekamo, već zato što neko zna da voli — zaista.
