Na staroj klupi kraj gradskog fontane svakog jutra sedeo je muškarac po imenu Viktor.
U rukama — papirna kesica sa pšenicom, u očima — umor i blagost. Golubovi su ga poznavali: čim bi se pojavio, desetine krila podizalo bi se u nebo.
Za prolaznike to je bila uobičajena slika.
„Starac s golubovima“ — govorila su deca dok su trčala pored njega.
Ali za samog Viktora ti jutarnji trenuci bili su jedino vreme kad se nije osećao usamljenim.
Hranio je ptice, razgovarao s njima kao sa starim prijateljima:
— Pa šta, opet svi došli? Dobro ste…
Jednog dana, krajem zime, primetio je jednog goluba — belo-sivog, s tankim sjajnim prstenom na nozi. Ptica se ponašala čudno: nije kljucala zrnevlje, već je stajala kraj njega i gledala ga pravo u oči.
Viktor se namrštio, približio pogled i na prstenu ugledao ugravirane reči:
„A i L — zauvek.“
Zastao je. Bila je to ista gravura kakvu su imali on i njegova žena Lidija na burmama.
Ona je umrla pre tri godine, a njen prsten nikada nisu pronašli — nestao je iz bolnice na dan sahrane.
Sad je gledao pticu i nije mogao da se pomeri.
Golub je prišao, spustio se do njegove ruke, kao da mu pruža nogu.
Viktor je pažljivo dotakao prsten i nasmejao se kroz suze:
— Znači, ipak si našla način da doletiš, a?
Od tog dana taj golub je dolazio svakog jutra, tačno u isto vreme. Viktor se više nije osećao sam.
Grad je žurio, ljudi su prolazili, a on je sedeo na svojoj klupi, gledao u nebo i šaptao:
— Hvala ti, Lida. Razumeo sam.
