Sunce je već zalazilo, ulice su se protezale dugim senkama.
Vazduh je bio gust, mirisao na ugrijani asfalt, prašinu i nešto nemirno — kao pred oluju.
Dvorištem, između oljuštenih zidova, hodao je momak od šesnaest godina.
U rancu — ništa posebno, samo slušalice i sveska, ali je išao brzo, kao da je osećao nečije korake iza sebe.
Okrenuo se — trojica.
Oni isti što su se motali po kraju poslednjih meseci.
Smeh, prazne oči.
Pogledali su se i krenuli za njim.
Momak je ubrzao korak, ali je u prolazu bilo previše tiho, i odjek njegovih koraka odavao je strah.
Sklonio se iza ugla gde je nekad bila stara prodavnica — sad samo zidovi i zarđala ograda.
Tu su ga stigli.
— Kud žuriš, pametnjakoviću? — reče jedan, tapšući ga po ramenu.
Pokušao je da prođe, ali su ruke uhvatile ranac.
— Nemoj da praviš gluposti, — nasmeja se drugi.
I tada, iz senke, izašla je žena.
Pogrbljena, u starom kaputu, sa sedom kosom skupljenom u punđu.
Nosila je torbu s hlebom, zastala i pogledala ih pravo.
Ne uplašeno — već pažljivo, gotovo hladno.
— Pustite ga, — rekla je mirno.
Momak nije verovao svojim ušima.
Jedan od njih se nasmejao.
— Ko si ti, bako?
— Ona koju bolje da ne ljutite, — odgovorila je tiho.
Sve se desilo brzo.
Napravila je korak napred, i u njenom pokretu bilo je nešto sigurno, kao da telo pamti kako se brani.
Jedan je pokušao da je odgurne — ali je pao, kao da ga je vetar udario.
Drugi je ustuknuo, držeći se za grudi.
Treći je opsovao i pobegao bez osvrtanja.
Momak je stajao ukočen.
Žena se uspravila, popravila kaput i pogledala ga.
— Živ si?
On je klimnuo glavom.
Ona se blago osmehnula.
— Onda idi kući. I više ne skreći ovuda.
Hteo je nešto da kaže, ali reči nisu izlazile.
Ona je već odlazila, oslanjajući se teško na štap, kao da se ništa nije desilo.
Torba se njihala u ruci, a sunce je sijalo po njenoj srebrnoj kosi.
Kasnije će saznati da je služila u sanitetu, prošla kroz dva rata i svako jutro hranila mačke lutalice.
Ali te večeri samo ju je posmatrao kako odlazi —
i prvi put shvatio da heroji mogu biti tihi.
