Kuća je stajala na ivici šume — tamna, nakrivljena, sa zarđalim cevima i polomljenom ogradom.
Sem je tu živeo dvadeset godina, retko izlazeći u selo. Pitali bi ga:
— Je l’ istina da imaš medveda?
— Istina je, — govorio bi. — Samo, on nije moj.
Medved je živeo iza kuće, u ograđenom prostoru od starih trupaca. Zvao se Tim — ogroman, s izbledelom dlakom i lenjim očima. Imao je više od dvadeset godina. Ljudi su se plašili da mu priđu, ali Sem nije zaključavao kapiju. Znao je — Tim neće otići.
Živeli su jedan pored drugog, kao susedi. Sem ga je hranio kašom, ribom, hlebom. Ponekad bi seo naspram njega i rekao:
— Sve je u redu, Time. Još malo, pa leto.
Medved bi tiho zarežao, kao da mu odgovara.
Nekada davno, Sem je radio u cirkusu. Brinuo je o životinjama. Jednom je nastup pošao po zlu. Mladi medved se uplašio, istrgao iz kaveza i pojurio kroz publiku. Vika, panika, trčanje. Te večeri poginula je dreserka. Zvala se Lena.
Posle toga cirkus se raspao. Sem je otišao, slomljen. Poveo je sa sobom mladunče — jedino koje niko nije uzeo. Rekao je da ga je otkupio. Niko nije proveravao. Samo je nestao.
Od tada je živeo na ivici šume, s Timom. Govorili su da je čudak, pijanac, divljak. Ali oni koji su ga poznavali znali su: jedva da je pio. Samo bi sedeo kraj prozora i slušao disanje zveri.
Jednog proleća došla je novinarka.
— Pišem o vama, — rekla je. — Kažu da imate medveda. Zašto?
On je dugo ćutao, pa rekao:
— Tada sam ja trebalo da umrem. A umrla je ona.
— Bili ste na areni?
Klimnuo je.
— Ona ga je volela. Svake večeri ga je mazila. Nisam mogao da ga ostavim. On je poslednje što je ostalo od nje.
Rekao je to mirno, bez tuge. Onda je otvorio kapiju, a medved je prišao i spustio šapu na ivicu.
— Razumete, — rekao je, — on je nije ubio. Samo se uplašio.
I nasmejao se — toplo, tiho.
Kad je novinarka odlazila, u retrovizoru je videla starca i medveda — dvoje preživelih iz istog dana.
Nedugo zatim, pozvao ju je fotograf:
— Gledao sam stare snimke iz cirkusa. To je isti medved. Imao je belu mrlju na grudima, u obliku srca.
— Pa? — upitala je.
— I ovaj je ima. Samo je star.
Nije odgovorila. Ugasila je telefon.
U ogledalu, iza nje, na ivici šume, stajale su dve figure — čovek i zver.
I tada je shvatila: ponekad krivica traje duže od ljubavi.