Kada se Dominik vratio u majčin stari stan, vazduh je delovao nepomično. Sve je bilo onako kako je ona ostavila: šolja na prozorskoj dasci, stara fotelja kraj televizora, porodična fotografija na zidu. Dugo nije imao snage da počne da razvrstava njene stvari. Sve je delovalo previše lično — kao da dotiče prošlost koja još diše.
Počeo je od ormara — starog, škripavog, s mirisom lavande. Unutra su bile pažljivo složene haljine, kutija s dugmadima, album sa požutelim fotografijama. Ali na dnu, iza sloja džempera, ugledao je drvenu kutiju. Malu, s izlizanim ornamentom, zaključanu sitnim katancem.
Ključ je pronašao kasnije — u njenoj kutiji za šivenje, među kalemovima i iglama. Katanac je škljocnuo, poklopac se otvorio.
Unutra su bila pisma. Pažljivo povezana plavom trakom. Na vrhu — fotografija mlade žene koja se smeši, držeći za ruku muškarca koga nikada nije video.
Odvezao je traku i počeo da čita. Prvo pismo bilo je datirano dvadeset godina pre njegovog rođenja.
„Moj dragi, još te čekam. Niko ne zna da postojiš. Čuvam tvoje pismo kao dah.“
Dominik je čitao, i sa svakim redom pred njim se otkrivao deo majčinog života za koji nije znao. Ljubav koju je nosila decenijama.
Poslednje pismo bilo je kratko.
„Nisam ti napisala poslednju reč za života. Ali možda će moj sin jednog dana saznati da sam volela.“
Sedeo je na podu, držeći pisma, i osećao kako se prošlost i sadašnjost stapaju u jedan trenutak.
Sada ta kutija stoji u njegovom domu — ne kao tajna, već kao podsećanje da svaka majka ima priču koju nosi u srcu do kraja.
