Sunce je stajalo visoko, topilo vazduh nad selom, i čak su i stare ograde izgledale zaslepljujuće belo. Prašina se polako dizala putem ka kući — zlatna, lagana, kao da je i sama želela da vidi taj trenutak. Auto se zaustavio kod kapije, a tišina, gusta i budna, kao da je zadržala dah.
Prvi je izašao mladić — visok, u svetloj košulji, pomalo stidljiv. Za njim — devojka, vitka, svetlokosa, s buketom poljskih belih rada u rukama. Pogledala je oko sebe, kao da pokušava da se seti da li je već bila ovde. U vazduhu je mirisalo na jabuku i topao prah, negde iza šupe lajao je pas.
Na pragu je stajala baka — u tamnoj haljini, s rukom naslonjenom na dovratak. Gledala ih je, škiljeći na suncu, i odjednom kao da se ukopala. U očima joj je zatreperilo prepoznavanje, tako iznenadno da su joj se usne zadrhtale.
Devojka je prišla, nesigurno se nasmešila i pružila cveće. U tom trenutku, baka je tiho zaplakala. Ne glasno — suze su samo krenule niz bore, kao prolećni potočići po snegu.
Svi su zanemeli. Mladić je spustio glavu, ne razumevši.
— Mama, šta ti je… — prošaptao je.
Ali baka je samo klimala glavom i ponavljala:
— Bože, kakvo lice ima…
Kasnije, kad je sunce počelo da zalazi, sedeli su u dvorištu. Na stolu — čaj, pita, stari album sa izbledelim fotografijama.
I tada je baka ispričala.
Nekada je imala sestru — Ninu. Otišla je posle rata, nikada se nije vratila, retko pisala, a potom su i pisma prestala. Ostala je samo jedna fotografija: dve devojčice pod jabukom, obe se smeju, obe s pletenicama.
„Ti si kao ona što je otišla,“ rekla je, gledajući nevestu. „Iste oči. Isti osmeh.“
Devojka je zastala.
— Moju baku su zvali Nina, — rekla je tiho. — Uvek je govorila da je nekada imala sestru u selu…
I tada su svi shvatili zašto ih je sudbina tako spojila.
Sumrak se spustio meko, kao da je neko prekrio kuću toplim pokrivačem. Čulo se šuštanje lasta pod krovom, i muk daleke krave.
Baka je sedela na klupi, gledajući ih — mlade, srećne — i u njenim očima više nije bilo suza. Samo svetlost.
Mislila je da ništa u životu nije uzalud. Da se čak i rastanak, ako dovoljno dugo čekaš, jednom vrati — u nečijim očima, u osmehu, u prostom „zdravo“.
