Emilija Braun živela je na četvrtom spratu stare zgrade od cigle, čiji su zidovi pamtili tuđe sudbine. Nekada je njen život bio pun svetla — muž Tomas, dobar mehaničar, i sin Lukas, dečak koji je sanjao da postane muzičar. Njihov stan mirisao je na pitu od jabuka i svež hleb. A onda — nesreća. Tomas je poginuo, Lukas otišao kod rođaka, a Emilija ostala sama.
U početku je pokušavala da izdrži. Pekla kolače, pisala sinu pisma, slušala stare kasete. Ali tišina je postala glasnija od muzike. Ubrzo, hrana je postala njena jedina uteha. Svake večeri otvarala je frižider ne zbog gladi, već iz straha — da više ništa drugo nije ostalo. Vremenom je postajala sve teža, dok jednog dana nije shvatila da ne može više ni da izađe.
Komšije su počele da šapuću. Neki su ostavljali uvredljive poruke, neki se smejali iza zida. „Žena-frižider“, govorili su. Emilija se pravila da ne čuje, dok je televizor gušio njihove glasove.
Prošle su dve godine.
Zgrada je živela svojim životom — deca su trčala stepenicama, starci raspravljali o vestima, a vrata stana broj 42 ostajala su zatvorena.
Te večeri sve je počelo tišinom.
Emilija je sedela u kuhinji, naslonjena na hladna vrata frižidera, kad je iznenada nestalo struje. Srce joj je ubrzalo. Nije se sećala gde su sveće. Samo je sedela i slušala zujanje starog motora u mraku.
I onda — kucanje.
Tiho, oprezno.
— Mrs Braun?.. Ja sam Ana… iz stana preko puta. Jeste li kod kuće?..
Glas je bio blag, ali u njemu je bilo straha. Emilija je dugo ćutala. Grlo joj se steglo. Niko nije izgovorio njeno ime otkad je Tomas umro.
— Ja… ovde sam, — prošaputala je, uplašena sopstvenim glasom.
Traka svetla provukla se ispod vrata.
— Hvala Bogu… donela sam vam malo supe, — rekla je Ana. — Brinula sam se, odavno vas nisam videla.
Emilija je jedva dohvatila kvaku i odškrinula vrata. U hodniku je stajala mlada žena, možda tridesetih godina, umornih očiju, ali blagog lica. Svetlo lampe obasjalo je stare tapete, prašnjavi pod i Emilijine drhtave ruke.
Ana je ušla. Dah joj je zastao kad je videla kuhinju — skučen prostor pun kutija, praznih tegli, uokvirenih fotografija i papirića na zidu: „Lukas. Tomas. Ne zaboravi zašto živiš.“
Emilija je stajala u sredini, oborenog pogleda.
— Smejali su mi se, — rekla je tiho. — Ali niko od njih nije izgubio sve što voli. Niko ne zna kako je to — plašiti se frižidera, jer podseća na toplotu koje više nema…
Ana nije ništa rekla. Prišla joj je, spustila posudu na sto i zagrlila je. Bez reči. Dugo. Iskreno.
Zatim je uradila ono što niko nije dve godine — ugasila lampu, razmakla zavese i pustila jutarnje svetlo.
Prašina je zaigrala u vazduhu, a na zidu je oživela fotografija — Tomas, Emilija i Lukas na moru.
Emiliji su krenule suze. Ali to više nisu bile suze bola. To je bio prvi dah novog života.
