Jutro u Parizu počelo je sporo.
Kaldrma je još čuvala hladnoću noći, vazduh je mirisao na kafu i sveže pecivo.
Grad se budio lenjo — škripa kapaka, prvi koraci, zveckanje posuđa iz obližnje pekare.
Andrej Moro išao je uskom ulicom, blago šepajući.
U jednoj ruci štap, u drugoj papirna kesa iz pekare, iz koje je virila bageta.
Dolazio je ovde svako jutro, u isto vreme, već dvadeset godina.
Prodavačica je znala da voli hrskav hleb i kafu bez šećera.
Nekada je Andrej predavao književnost.
Njegova predavanja pamtile su se po tišini, po mirisu krede i glasu koji je smirivao.
Sada je bio u penziji, živeo sam i retko s kim govorio.
Na raskrsnici je stao da sačeka zeleno svetlo.
I tada je čuo:
— Gospodine Moro? To ste vi?
Ispred njega stajao je muškarac u uniformi hitne pomoći — visok, siguran, s blagim pogledom.
— Lui? — začudio se. — Lui Duval… moj učenik?
Muškarac se nasmešio.
— Da, ja sam! — rekao je. — Onaj koji je uvek crtao umesto da rešava zadatke.
Andrej se nasmejao:
— Znači, nisam pogrešio što sam ti davao dobre ocene.
Razgovarali su tu, nasred ulice.
Prošle su godine, ali vreme se vratilo.
Lui mu je pričao da radi kao spasilac, da ima ćerku, i da još pamti miris učionice i njegov glas.
Andrej je slušao, i osećao kako mu se srce puni tišinom i toplinom.
A onda se sve promenilo.
Vazduh je potamnio, postao težak.
Bol mu je probola grudi, dah se prekinuo.
Uspeo je samo da izgovori:
— Srce…
I pao bi, da ga Lui nije uhvatio.
Položio ga je pažljivo, proverio puls, počeo masažu srca.
— Izdžite, gospodine Moro! Dišite!
Ljudi su stajali. Neko je zvao pomoć.
Prošlo je par minuta — činilo se kao večnost.
Na kraju je učitelj udahnuo. Slabo, ali živo.
Kad je stigla hitna, lekar je rekao:
— Još minut, i bilo bi kasno.
U vozilu, Andrej Moro je ležao bled, s maskom na licu.
Pogledao je svog bivšeg učenika i rekao tiho:
— Znaš, Lui, danas si opet položio ispit. Sa odličnim.
Lui je skrenuo pogled kroz prozor, držeći ga za ruku.
Pariz je prolazio — kaldrma, kafići, jutarnje svetlo.
I činilo se, kao da je ceo grad na trenutak zastao,
slušajući kako čovek, koji je učio druge da žive, ponovo uči da diše.
