More je bilo mirno — ravna površina, bistra voda, lagani povetarac. Ana, iskusna roniočica, ronila je ovde mnogo puta. Volela je to mesto: korale, šarene ribe, meki pesak. Sve je delovalo poznato i bezbedno.
Ovoga puta pored čamca se pojavio delfin. Plivao je polako, kao da posmatra. Ana se nasmejala — takvi susreti su uvek donosili sreću. Kada je zaronila, delfin je pošao za njom. Plivao je u krug, približavao se, ali je nije dodirivao.
Posle nekoliko minuta primetila je da se ponaša čudno — previše uporno. Gurao ju je bokom, kao da želi da je odvoji od grebena. U početku je mislila da se igra, ali je zatim osetila nemir. Delfin je iznenada zaronio ispred nje, presekao joj put.
Ana je podigla pogled — i videla senku. Daleko, ali brzo se približavala. Ogroman oblik, peraja, talasanje vode. Ajkula.
Srce joj je zastalo. Počela je lagano da se povlači, bez naglih pokreta. Delfin je ostao kraj nje, kružio između nje i grabljivice, kao živi štit. Kada se ajkula približila, delfin je pojurio prema njoj, ispuštajući oštar zvuk i stvarajući talase. Ajkula je usporila, okrenula se i nestala u dubini.
Ana je izronila, hvatajući dah. Delfin se pojavio pored nje, izbacio mlaz vode i ostao dok se nije popela u čamac. Tada je napravio krug oko nje i nestao.
Kasnije su morski biolozi potvrdili: delfini zaista štite ljude od ajkula kada osete opasnost. Ali Ana je znala — to nije bio samo instinkt. On je znao šta radi.
Od tada se uvek vraća na to mesto. Ponekad, kad je voda bistra i sunce visoko, ispod čamca se pojavi poznata silueta. I Ana se osmehne:
— Hvala ti, prijatelju.
