Obično jutro na jezeru počelo je za ribara Aleksa i njegovog partnera kao i uvek — magla, talasići na vodi i tiho iščekivanje ulova.
Ali kad su počeli da izvlače mrežu, osetili su čudan otpor, kao da neko iznutra drži konopce.
Isprva su pomislili da su zapeli za panj.
Ali kad se iz vode pojavila glatka, srebrnozelena koža, obojica su se ukočili.
Telo se presijavalo kao da je prekriveno krljuštima, ali umesto peraja imalo je uske kožaste izrasline — nalik krilima.
— To nije riba, — prošaptao je Aleks. — Niti jegulja.
Stvorenje je ispuštalo tihi zvuk, nešto između zvižduka i šuma vetra.
Nije se opiralo, samo ih je posmatralo ogromnim očima u kojima se ogledalo nebo.
Kad je jedan od njih pružio ruku da ga dodirne, stvorenje se naglo savilo, a voda oko njega proključala mehurićima.
U sledećem trenutku nestalo je, ostavivši u mreži samo nekoliko sjajnih krljušti koje su se na suncu prelile svim bojama.
Kasnije je Aleks odneo uzorke u laboratoriju.
Naučnici nisu uspeli da utvrde kojoj vrsti pripada.
„Takvu strukturu tkiva nikada nismo videli,“ rekao je jedan od njih.
Od tada ribari više ne izlaze na jezero kad ima magle.
Ali svako jutro neko vidi lagani sjaj iznad vode — kao da neko ispod površine i dalje posmatra.
