Kada je tim restauratora ušao u staru kuću na periferiji grada, očekivali su običan posao — da skinu staru boju, obnove pod i okreče zidove. Kuća je bila napuštena već nekoliko decenija: prašina, ustajali miris, paučina po tavanici i tragovi vremena na svakom predmetu. Ali baš tu, među tim zidovima, trebalo je da naprave otkriće o kojem će kasnije pisati lokalne novine.
U dnevnoj sobi, na velikom zidu naspram prozora, visila je teška slika. Bila je tamnija od svega oko sebe i kao da je privlačila pogled. Na platnu — žena u crnoj haljini, koja sedi pored prozora i gleda pravo napred, prodorno i mirno. Delovalo je kao da posmatra svakog ko uđe u sobu.
Radnici su odlučili da skinu sliku kako bi izravnali zid pre farbanja. Jedan od njih, Tom, primetio je da je platno kao sraslo sa zidom — donji deo se nije pomerao, kao da iza njega nešto postoji. Posle nekoliko pokušaja uspeli su pažljivo da skinu ram — i u sobi se začuo tihi škrip, kao da je kuća uzdahnula.
Iza slike se nalazilo staro, zakovano prozorče, malterisano po ivicama. Niko nije znao da je tu — ni sadašnji vlasnici, ni bivši stanari. Još čudnije, oko rama su se videle jasne tragove popravke: neko ga je namerno zatvorio, i to pažljivo.
Kad je Tom osvetlio prorez baterijskom lampom, vazduh koji je izašao bio je hladan, kao da se iza prozora ne nalazi dvorište, nego podrum. Pogledao je unutra — i shvatio da to nije spoljašnjost. S druge strane prozora bila je druga soba. Mrak, oljuštene tapete i nešto metalno što se presijavalo na podu.
Radnici su odlučili da skinu nekoliko dasaka. Kada su prvu izvukli, iz otvora je izleteo oblak prašine i jak miris vlage. A iza druge, na trenutak, nešto se pomerilo — kao da se neko refleksno okrenuo.
Jedan od muškaraca je uperio lampu, ali je svetlo obasjalo samo prazninu. Nije bilo nikoga. Samo staro ogledalo naslonjeno na zid — i u njemu mutan odraz njihove sopstvene prostorije.
„Možda je prolaz?“ — šapnuo je jedan od njih. Tom je odmahnuo glavom, i dalje gledajući u otvor. Na unutrašnjem zidu je video komad papira zakucan ekserom. Pokušao je da ga dohvati, ali nije mogao. Drugi mu je dodao špahtlu da podigne dasku.
U trenutku kad je dodirnuo ivicu, nešto je s druge strane palo — tup, težak zvuk. Svi su se ukočili. Tišina je bila toliko gusta da su čuli sopstveni dah.
Tom je koraknuo unazad i pogledao sliku, naslonjenu sada na zid.
I skoro ispustio lampu.
Žena na platnu više nije gledala ka prozoru.
Gledala je pravo u njih.
