Na planinarenju sam pronašao ranjenog vuka i previo mu šapu.
Drhtao je, tiho cvileo, jedva disao.
Na snegu krvav trag — neko ga je očigledno uhvatio u zamku.
Izvadio sam zavoj iz prve pomoći, očistio ranu i ostavio mu malo hrane.
Nije se opirao, samo me gledao velikim ćilibarnim očima.
Zatim je, kao da razume, tiho liznuo moju ruku.
Ujutru ga više nije bilo.
Tragovi su vodili duboko u šumu. Nasmejao sam se — znači, preživeo je.
Dva dana kasnije kampovali smo kraj reke.
Noć je bila tiha, samo vatra je pucketala.
Odjednom se začulo nisko režanje.
Pogledali smo se.
„Verovatno neka zver…“ promrmljao je prijatelj, ali glas mu je zadrhtao.
Režanje je postajalo sve jače.
Iz tame su zasvetlela desetine očiju.
Ka nama je prilazilo čopor vukova — veliki, sivi, nemi.
Stajali smo nepomično.
Jedan korak — i gotovo je.
Tada je jedan izašao napred.
Velik, s ožiljkom na šapi.
Kucao je.
Moj vuk.
Prišao je blizu, pogledao me pravo u oči.
Nekoliko sekundi — i vreme se zaustavilo.
Zatim je izdahnuo tiho, gotovo ljudski.
Napravio korak u stranu — i ceo čopor se razišao u noć.
Ostao sam da stojim, nemo.
Na snegu su ostali samo tragovi šapa i mali komad zavoja — onaj isti kojim sam mu previo ranu.
Od tada više ne lovim.
A kad zimi noću čujem vučji urlik u daljini, znam da to nije pretnja.
To je samo podsećanje — da se dobro uvek vraća.
