Povređena sova pala je pravo na prag njihove kuće — i od tog trenutka počele su promene koje niko nije očekivao

Pala je tiho, gotovo nečujno — kao sneg sa krova, ili zvezda u toplo letnje veče.
Otac je čuo tupi udarac o ogradu i izašao bos na trem.
Na daskama je ležala sova — velika, sa perjem boje pepela i očima od ćilibara, koje su kao znale sve.
Krilo joj je bilo slomljeno, jedno pero štrčalo pod čudnim uglom.
Disala je teško, ali nije pokušala da odleti.

Majka je donela staro ćebe, prekrila je, i ceo dom se ispunio mirisom mokrog perja i joda.
Devojčica je sedela pored nje i šaputala:
Ne boj se, pomoći ćemo ti.
Smestili su sovu u staru korpu, u ćošak kuhinje, pod lampu.
Prvih dana jedva da se pomerala — samo su joj oči ostajale budne, pratile svaki njihov pokret.

Od te večeri kuća se promenila.
Svađe su utihnule.
Televizor više nisu palili.
Svi su govorili tiše, kretali se pažljivije, kao da su se bojali da ne uplaše nešto nevidljivo i krhko.

Ujutro je otac proveravao krilo, majka kuvala mleko, a devojčica zapisivala koliko je sova pojela.

Treće nedelje, sova je podigla glavu i raširila krila.
Svetlo lampe je obasjalo njeno perje i soba se učinila toplijom.
Majka je zaplakala, ne znajući zašto.
Devojčica se smešila.
Te večeri otac je rekao:
Možda je vreme da oprostimo.

Nekoliko dana kasnije, sova je poletela.
Isprva nesigurno, nisko — a onda snažno, slobodno, pravo u nebo gde se sneg pretvarao u paru.
Stajali su na tremu i gledali kako nestaje iza borova.

Od tada, kuća je bila tiha na drugačiji način — bez napetosti, bez teške tišine.
Samo mir.
I kad bi noću čuli daleki huk sove, niko više nije osećao strah — samo neku tihu zahvalnost.

Like this post? Please share to your friends: