Ana je sve češće primećivala da se njen muž ponaša čudno. Dolazio je kući sve kasnije, bio nervozan, odgovarao kratko i izbegavao pogled. Isprva je mislila da je samo umoran, a zatim — da možda ima drugu.
Najviše ju je brinulo kako se ponašao u prisustvu njihovog sina. Ponekad noću Ana bi čula kako ulazi u dečju sobu. Stajao bi tamo dugo — tiho, bez svetla. Ležala bi i slušala njegove korake. Ni reči, ni glasa, samo tišina.
Kada je nemir postao nepodnošljiv, kupila je malu kameru i postavila je u dečju sobu, na policu između knjiga. Objektiv sakrila iza plišane igračke. Rekla sebi da samo želi da se uveri da je dete bezbedno.
Prvi snimci bili su sasvim obični. Muž se igrao sa sinom, čitao mu knjige, uspavljivao ga. Sve je izgledalo mirno. Ali posle nekoliko dana Ana je primetila da ulazi u sobu kasno noću, kad je dete već spavalo.
Jedne večeri pustila je snimak. Na ekranu — njen muž, stoji pored krevetića. Gleda dole, drži telefon u ruci. Nekoliko sekundi ćuti, zatim seda na ivicu kreveta i tiho, gotovo šapatom, kaže:
— Zdravo, mališa, — rekao je. — Tata će uskoro otići. Ni nećeš primetiti da me nema.
Ana nije razumela šta je hteo da kaže. A onda je čula kako dodaje:
— Biće to kratko. Samo… treba mi vremena.
Nekoliko sekundi kasnije izvadio je mali koverat iz džepa i stavio ga u fioku stola za presvlačenje. Potom se ispravio, pomilovao sina po kosi i izašao iz sobe.
Ana je zaustavila snimak. Srce joj je lupalo. Otvorila je tu fioku — unutra su bili ključevi od garaže, bankovna kartica i poruka:
„Oprosti. Više ne mogu. Uzmi sve što ti treba. Kuća je tvoja.“
Muž je otišao te noći. Telefon mu je bio isključen. Kasnije se saznalo da je prodao auto, podigao novac sa računa i otišao u drugi grad. Nije bilo „druge žene“ — samo čovek koji je pukao. Izgubio je posao, dugovi su rasli, a ponos mu nije dao da prizna.
Ana je sedela na podu dečje sobe i gledala u ugašen ekran kamere. Ista kamera, koju je postavila da ga uhvati u laži, pokazala joj je istinu — ali ne onu koju je očekivala.
