Ona je svake noći spavala pored svoje zmije… i tek joj je lekar objasnio šta to znači

Od detinjstva je Liza imala čudnu privrženost životinjama. Dok su druga deca molila roditelje za mače ili kuče, ona je sanjala o zmiji. Činilo joj se da su ta stvorenja tajanstvena, mudra, kao da znaju više od ljudi. Roditelji su odmahivali rukom: „Kakva zmija, jesi li poludela?“ Ali jednog dana otac je slučajno video oglas — poznanik je prodavao mladog pitona.

I Liza je pobedila. U kuću je ušao ljubimac kojem je devojčica dala ime Sem.

Isprva su roditelji bili užasnuti. Ogroman terarijum zauzimao je pola sobe, a i sam Sem je brzo rastao. Ali Liza se o njemu brinula s takvom nežnošću da niko nije imao srca da joj oduzme prijatelja. Hranila ga je, čistila staklo, razgovarala s njim kao s čovekom.

Najčudnije je počelo kasnije: Liza je počela da uzima zmiju u krevet. Roditelji su se prvo ljutili, a onda su odustali. Zmija je bila tiha, mirna, čak i pitoma — ako se to uopšte može reći za takvo biće. Liza bi zaspala prislonjena uz hladne krljušti i govorila drugarima u školi:
— Imam najboljeg prijatelja, i on me nikada neće izdati.

Komšije su samo odmahivale glavom. „To nije normalno“, šaputali su. „Jednog dana loše će se završiti…“ Ali Liza je verovala da između nje i Sema postoji posebna veza.

Godine su prolazile. Piton je porastao u ogromnu zmiju, više od dva metra dugu. Ponekad bi se roditelji probudili noću i pogledali u ćerkinu sobu. Slika se uvek ponavljala: devojčica spava, a pored nje ispružena zmija — glava kod njenog lica, rep kod stopala. Kao da meri njenu dužinu.

— Strašno, — tiho bi rekao otac.
— Ali on je voli, — odgovarala bi majka.

A Liza se smejala i govorila:
— On je uvek sa mnom, on me štiti.

Jednog dana primetili su da je piton prestao da jede. Ranije bi progutao zeca ili kokošku za sekund, a sada nedeljama nije hteo hranu. Liza se brinula: mazila ga, šaputala mu, molila ga da jede. Ali Sem bi se samo ispružio pored nje, mirno, nepomično, kao da nešto čeka.

Roditelji su se uplašili i odveli zmiju veterinaru. Doktor je pažljivo pregledao životinju, postavljao pitanja: gde živi, kako spava, šta jede, da li ima promene u ponašanju. Odjednom mu se lice uozbiljilo.

— Poslušajte, — rekao je roditeljima, — morate odmah da odvojite dete od te zmije.

— Ali on je nikada nije ugrizao! — uzviknula je majka. — On je kao kućni ljubimac…

Doktor je teško uzdahnuo:
— Upravo to i brine. Zmija nije prestala da jede zato što je bolesna. Ona se pruža pored vaše ćerke, meri njenu dužinu i zadržava glad da bi napravila mesta. Sprema se da je proguta celu.

Majka je pobledela. Otac nije odmah poverovao:
— Šalite se?

— Ni najmanje, — hladno je odgovorio doktor. — Video sam slične slučajeve. To je instinkt. Igrate se vatrom.

Kada su se vratili kući, roditelji su prvi put zabranili Lizi da spava sa zmijom. Devojčica je vrištala da su sve izmislili, da njen prijatelj nikada ne bi povredio. Plakala je, molila, čak pokušala noću da se ušunja do terarijuma.

Ali strah roditelja bio je jači. Terarijum su preneli u garažu, a porodica je počela da traži kome da preda opasnog ljubimca.

Liza se povukla u sebe. U školi su šaputali: „To je ona devojčica sa zmijom koja je htela da je pojede…“ Osećala se izdano, kao da su joj oduzeli jedinog prijatelja.

Noću su joj se, međutim, sanjali čudni snovi. Kao da opet leži pored Sema i da je on gleda pravo u oči. U tim snovima nije bilo straha — samo neko čudno osećanje topline i veze koju je nemoguće prekinuti.

Komšije su još dugo pričale o toj priči. Neki su verovali da su roditelji sve na vreme shvatili i spasili dete. Drugi su tvrdili: „Ma dajte, nikad je ne bi povredio. To su samo priče da se deca uplaše.“

A Liza je odrasla. Više nije držala zmije. Ali svaki put kad bi u zoološkom vrtu videla pitona, u srcu bi joj se javio poznat osećaj — mešavina straha i tuge.

I samo je ona znala: negde duboko u duši, i dalje je nedostajalo to vreme kad je pored nje tiho disalo biće kojem je verovala više nego ljudima.

Like this post? Please share to your friends: