Ona Je Svake Noći Pričala Sa Zidom… Ali Niko Nije Bio Spreman Na Ono Što Je Uslеdilo

Kada je mala Sophie imala tri godine, razvila je čudnu naviku. Svakog popodneva sedela bi prekštenih nogu na podu svoje sobe i tiho razgovarala sa zidom. U početku je njena majka mislila da je to simpatično — deca ionako imaju imaginarne prijatelje. Ali Sophie se nije pretvarala. Pravila bi pauze, naginjala glavu i klimala, kao da joj neko zaista odgovara.

„Kako se zove tvoj prijatelj?“ jednom ju je pitala majka, pokušavajući da se uključi u igru. Sophie se osmehnula i šapnula: „On nema ime. Samo kaže da živi ovde.“

Od tog odgovora majci je prošao hladan žmarac niz kičmu. Kuća je bila stara, sa škripavim gredama i podrumom u koji niko nije voleo da silazi. Ipak, otpisala je to kao dečju maštu. Sve dok jedne noći nije čula nešto što nikada neće zaboraviti.

Zaustavila se ispred vrata, radoznala, kada je začula ćerkin smeh — i još jedan glas. Tih, dubok. Nije bio njen. Naglo je otvorila vrata, ali u sobi nije bilo nikoga osim Sophie, koja je nevino podigla pogled i rekla: „Uplašila si ga, otišao je.“

Od te noći počele su da se dešavaju čudne stvari. Igračke bi bile uredno poređane uz zid, iako je Sophie tvrdila da ih nije dirala. U njenim bojankama pojavljivali su se crteži — ne princeza i zamkova, već mračnih oblika i očiju. A kada bi je pitali, samo bi slegla ramenima: „On mi je pomogao da ih nacrtam.“

Prelomni trenutak dogodio se jedne večeri kada ju je majka stavila u krevet. Poljubila ju je u čelo, ugasila svetlo i krenula da zatvori vrata. Tada je jasno čula.

Glas. Iznutra, iz zida.

„Laku noć, Sophie.“

Majka se ukočila, dok su joj se sve dlake na telu naježile. Sophie se, polusanjiva, osmehnula i šapnula: „Laku noć.“

Odselili su se iz kuće nedelju dana kasnije.

Ali ponekad, kasno noću, Sophie i dalje prisloni uvo na zid svoje nove sobe. Čeka. Osluškuje. I jednom, samo jednom, zaklela se da je čula najtiši šapat kako joj uzvraća.

Like this post? Please share to your friends: