Noć je bila duga. Mokar asfalt se razvlačio kao traka, a svetla uličnih lampi presijavala su se na vetrobranu kao rasute misli.
Lora je vozila kući — umorna, ćutljiva. Radio je tiho svirao nešto beznačajno, i činilo joj se da put poznaje nju bolje nego bilo ko drugi.
— Previše tišine, — rekla je poluglasno, sama sebi. Glas joj je zvučao strano, skoro tuđe.
Na zadnjem sedištu — fascikla s papirima koje sutra ionako niko neće pročitati. Na suvozačkom — termos s ohlađenom kafom. Sve kao i uvek. Sve pod kontrolom.
Napolju, u tami, nešto se pomerilo. Dva silueta — ne, jedno i… pas?
Lora je usporila, pogledala u retrovizor. Na ivici puta stajao je dečak, držao povodac. Pas je sedeo pored, spuštene njuške. Slika — topla i nestvarna, kao kadar iz sna.
— Šta ti radiš ovde? — promrmljala je, iako su prozori bili zatvoreni.
Srce joj je na trenutak poskočilo. Onaj instinktivni trzaj — ne strah, ne panika, već osećaj da se vreme saplelo.
Pritisla je kočnicu. Auto je stao na sred puta, tiho, bez trzaja.
I u tom trenutku — bljesak.
Iza krivine, kao iz tame, izleteo je kamion.
Ogroman. Težak. Svetla su raznela noć: mokar asfalt, njen odraz, dečaka, psa, kapljice kiše u letu.
Kamion je prohujao toliko blizu da je retrovizor zadrhtao. A zatim — tišina. Samo kiša koja tiho lupa po staklu.
Lora je sedela nepomično.
Ruke su joj drhtale na volanu. Disanje joj je zastalo. Sekunde — ili minuti — prolazili su prazni.
Onda — kucanje na prozor.
Dečak. Mokar, ne veći od deset godina. Pas pored njega, maše repom.
Spustila je staklo.
— Da li ste dobro? — pitala je, hrapavim glasom.
— Da, — rekao je jednostavno. — Samo smo čekali da prođe auto.
— Auto… — ponovila je. Pogledala niz put, tamo gde je nestao kamion. — Nisi ga video?
Dečak je slegnuo ramenima.
— Ne. Mi samo idemo kući.
Nasmešio se, kao da se ništa nije dogodilo. Pas je tiho zarežao, pa zatim veselo zahuškao.
— Daleko vam je kuća? — upitala je.
— Ne. Blizu. Znamo put.
Klimnuo joj je i krenuo dalje, polako, sigurno, bez okretanja.
Lora je dugo gledala za njima. Zatim ugasila motor, naslonila se i zatvorila oči. Srce joj je još uvek tuklo, kao da pokušava da sustigne život.
— Ponekad, — šapnula je, — samo treba pritisnuti kočnicu.
Nije znala zašto je stala. Nije znala koga je zapravo spasla — njega, sebe, ili nekog trećeg.
Ali je znala jedno: da se sudbina ponekad skriva u najobičnijim pokretima — u pedali pod nogom i pogledu udesno u pravom trenutku.
