Sunčan dan pržio je izloge malog kafića na periferiji grada. Unutra je mirisalo na peciva, kafu i hlor.
Aleks, šesnaestogodišnji dečak umornog lica, klečao je u toaletu, stežući sunđer u crvenim rukama. Voda je bila mutna, a hemikalije su pekle kožu, ali on nije prestajao. Svakog dana posle škole dolazio je ovde — da radi i pomogne majci.
Menadžer Patrik stajao je na vratima, prekrštenih ruku i s podsmehom na licu.
— Brže, Alekse, — rekao je hladno. — I ne zaboravi ispod četke da obrišeš. Hoću da sija, jasno?
Aleks je samo klimnuo glavom.
Navikao je na poniženja. U ovom kafiću su ga terali da radi najteže poslove, i nikada se nije žalio.
Ali negde duboko, iza njegovog tihog pogleda, rasla je bol.
Vrata toaleta bila su odškrinuta. Sunčeva svetlost prolazila je kroz otvor, i ljudi su ulazili i izlazili, ne primećujući dečaka koji čisti za njima.
Sve dok se vrata nisu ponovo otvorila — i u njima se pojavila senka.
— Alekse?..
Glas je bio dubok, siguran i poznat do bola.
Dečak je podigao glavu — i ukočio se.
Pred njim je stajao njegov otac.
Onaj koga nije video nedeljama.
U odelu, ozbiljan, hladnog izraza, ali s očima koje su sevale od besa.
— Šta ovo znači? — pitao je, okrećući se ka Patriku. — Zašto moj sin kleči i čisti toalet?
Patrik je problijedio.
— Ja… ja samo… — zamucao je. — Hteo sam da prođe sve faze rada, gospodine…
— Faze? — ponovio je otac, napravivši korak napred. — To se zove poniženje.
Zavladala je tišina.
Radnici su se pogledavali, gosti su zaćutali.
Patrik je pokušao da nešto kaže, ali muškarac je već izvadio vizitkartu i položio je na pult.
Na njoj je pisalo: Robert Lengford — vlasnik lanca kafića „Urban Bite“.
— Vi ste menadžer ovog lokala, zar ne? — upitao je smireno.
— Da, gospodine, ali ja…
— Od sutra više ne radite ovde.
Aleks je polako ustao.
Izgledao je zbunjeno.
— Tata, ne moraš… — rekao je tiho.
— Moram, — odgovorio je otac odlučno. — Niko nema pravo da se tako ophodi prema tebi.
Spustio mu je ruku na rame.
— Nisam znao da radiš ovde, — rekao je blažim tonom. — Ponosan sam na tebe, Alekse.
Ali zapamti — dobrota nije slabost.
Sunčevi zraci prosipali su se po pločicama koje je Aleks malopre ribao.
Patrik je stajao pored vrata, shvatajući da mu se karijera završila onog trenutka kada je odlučio da ponizi pogrešnog čoveka.
A Aleks je samo obrisao ruke, duboko udahnuo — i prvi put posle dugo vremena osetio da pravda ipak postoji.
