Na venčanju se pojavio neznanac i izjavio da je on pravi mladoženja — ali izbor neveste promenio je sve

Taj dan trebalo je da bude najlepši u njenom životu. Bela haljina ukrašena čipkom, dugačak veo, zlatni prstenovi, sala okićena ružama i ljiljanima. Sve je izgledalo savršeno, kao iz filma. Gosti su se smejali, fotografisali, nazdravljali i čekali trenutak kada će se mlada i mladoženja konačno zakleti na večnu ljubav.

Mladoženja je stajao kraj oltara, pomalo nervozan, ali srećan. Držao je ruke iza leđa, pogled mu nije silazio s mlade. Izgledala je predivno: svaki njen korak po crvenom tepihu bio je kao kadar u usporenom filmu. Činilo se da ništa ne može pokvariti tu sreću.

Ali baš u trenutku kada je sveštenik podigao ruku da započne ceremoniju, vrata sale su se uz tresak otvorila. U prostoriju je ušao muškarac u tamnom odelu. Lice mu je bilo napeto, pogled odlučan. Napravio je nekoliko koraka i glasno rekao:

— Stani. Ovo venčanje ne može da se održi. Ona je već moja žena!

U sali je zavladao muk. Gosti su se ukočili, kao da je vreme stalo. Neko je ispustio čašu, staklo se razletelo u hiljadu komadića. Nekolicina se nervozno nasmejala, misleći da je šala. Ali neznanac nije pokazivao ni trunku osmeha.

Iz unutrašnjeg džepa izvukao je kovertu, iz nje papire i pružio ih svešteniku. Sala je zanemela dok je on čitao: bilo je to venčano svedočanstvo, izdato pre samo dva meseca. A u rubrici „žena“ stajalo je ime neveste koja je upravo stajala u beloj haljini.

Šapat se prolomio salom. Ljudi su se zgledali, neko je već izvadio telefon i počeo da snima. Vesela atmosfera nestala je u sekundi, ustupivši mesto napetosti.

Mladoženja kraj oltara problijedeo je. Vilica mu je podrhtavala od besa dok je koraknuo napred i viknuo:
— Kakve su to gluposti?! To nije istina!

Ali sveštenik je podigao pogled s papira i tiho rekao:
— Dokument je autentičan.

Nevesta je kleknula i pokrila lice rukama. Ramena su joj se tresla od plača. Pokušavala je nešto da kaže, ali reči nisu izlazile. Na kraju, kroz suze, promuklim glasom je izustila:
— Htela sam sve da vam kažem… ali nisam mogla… Plašila sam se da ću izgubiti obojicu.

Šapat je postajao sve glasniji. Neke žene su pokrivale usta rukama, muškarci odmahivali glavom. Deca su se skrivala iza roditelja, a telefoni su beležili svaki trenutak.

Neznanac je prišao bliže. Glas mu je drhtao, ali reči su bile čvrste:
— Mi smo venčani. Zaklela si se da ćeš biti sa mnom. Zašto si pristala da se udaš za drugog? Zašto?!

Mladoženja je u besu odgurnuo stolicu i viknuo:
— Izdala si me! Uništila si sve!

U sali je postalo zagušljivo, kao da nikome više nije bilo vazduha. Svi su čekali samo jedno — njen odgovor.

Tada se polako podigla. Lice joj je bilo obasjano suzama, ali pogled odlučan. Pogledala je jednog, pa drugog muškarca. Nastala je potpuna tišina — čak su i muzičari prestali da sviraju.

— Kriva sam pred obojicom — rekla je tihim, ali jasnim glasom. — Pokušavala sam da pobegnem od prošlosti, a na kraju sam slagala i vas, i sebe.

Skinula je veo, pažljivo ga složila i položila na stolicu. Glas joj je postao siguran:
— Ne mogu više da živim u laži. Biram… nikoga.

Publika je zanemela. Mladoženja je prebledeo i pokrio lice rukama. Neznanac je spustio pogled, poražen. Gosti su bili u šoku — niko nije očekivao takav kraj.

Ona je nastavila:
— Moram najpre da pronađem sebe. Da razumem ko sam i šta želim. Oprostite mi.

Okrenula se i polako krenula ka izlazu. Njena haljina je klizila po tepihu, latice ruža su se lepile za porub, ali ona se nije osvrtala. Vrata su se zatvorila za njom, a u sali je zavladala potpuna tišina.

Venčanje je bilo uništeno. Ali tada je započela nova priča — priča o ženi koja je prvi put izabrala sebe, a ne tuđa očekivanja.

Like this post? Please share to your friends: