Kiša je padala bez prestanka.
Kapi su bubnjale po krovu, slivale se niz prozore i razbijale o stepenište.
U kući je mirisalo na skupu kafu, parfem i novi život koji je Lukas smatrao svojom pobedom.
— Sve sam odlučio, — rekao je, stojeći na vratima.
— Lukase, ne možeš to da uradiš… ja sam u sedmom mesecu! — Klara je držala stomak, ne verujući šta čuje.
Stajala je bosa u hodniku, u starom kardiganu, sa koferom pored nogu.
Na licu — zbunjenost i bol, u očima — ono očajanje od kog čovek poželi da se skloni dlanovima.
Iz dnevne sobe izašla je Irina.
Svileni ogrtač, raspuštena kosa, blagi osmeh — sve na njoj govorilo je: „Pobedila sam.“
Uzela je Lukasa za ruku i rekla, ne gledajući Klaru:
— Što pre završite ovu farsu, to bolje.
Klara je gledala u muža, pokušavajući da pronađe onog čoveka koji je nekada ljubio njen stomak i šaptao:
„Ti si moj dom.“
— Ne mogu, — prošaptala je.
— Možeš, — odgovorio je, čak se i nasmešio. — Sve će biti u redu. Pomoći ću ti novcem. Ali ovako više ne ide.
Irina se nasmejala:
— Ne dramatizuj, Klaro. Trudnoća nije tragedija. Samo se ne uklapa u naše planove.
Klara je stegla kofer.
Sve u njoj kao da se prekinulo.
Napravila je korak ka vratima, nadajući se da će on, barem sada, reći: „Ostani.“
Ali umesto toga, Lukas je sam otvorio vrata — s olakšanjem, kao da je jedva čekao taj trenutak.
Napolju je lila kiša.
Hladna, teška, nemilosrdna.
— Idi, — rekao je. — Tako će biti bolje za sve.
Klara je izašla, osećajući kako joj se blato lepi za stopala.
Nije napravila ni tri koraka kad se iza nje začuo Irijnin smeh:
— Bože, kako je lako ponekad rešiti se prošlosti!
I Lukas se nasmejao zajedno s njom.
Glasno, gotovo srećno.
Vrata su se zalupila.
Kiša je prigušila sve ostalo.
Prvih nedelja Klara je živela kod stare prijateljice, pomagala joj u kafiću.
Noću nije spavala — dete se pomeralo, a srce bolelo od praznine.
Zatim je polako počela da se oporavlja: zaposlila se, dobila podršku iz fonda za majke.
Svet je ponovo postao topao — polako, ali iskreno.
A u Lukasovoj kući pojavile su se pukotine.
Irina se više nije smejala.
Počela je da pokazuje nervozu, da zahteva disciplinu i „statusno ponašanje“.
On je čistio, prao sudove, nosio joj torbe — i svaki put slušao:
— Ne zaboravi, ovde živiš zahvaljujući meni.
Pokušavao je da ode, ali nije imao gde.
Prijatelji su ga odbacili, porodica ga nije razumela, Klara nije odgovarala.
Jednog dana uključio je televizor.
Na ekranu — humanitarni intervju.
Voditeljka je pričala o programu podrške mladim majkama.
I među nasmejanim ženama ugledao je Klaru.
Umornu, ali snažnu.
Sa detetom u naručju.
Sa očima u kojima više nije bilo ni suza ni bola.
Isključio je ekran.
Tišina u kući postala je oglušujuća.
Na vratima je stajala Irina — u ogrtaču, s istom čašom vina s kojom je sve počelo.
— Šta je bilo, nedostaje ti tvoj bedni život? — podrugljivo je rekla. — Hajde, izvedi psa u šetnju.
Nije odgovorio.
Samo ju je pogledao — i prvi put shvatio da sreća za koju je prodao savest ne miriše na novac, već na trulež.
Godinu dana kasnije, Klara je otvorila malu pekaru.
Više se nije sećala tog dana — samo ponekad, kad bi padala kiša i zvuk kapi podsećao na korake po mokrom dvorištu.
Sad je taj zvuk značio mir.
A negde, u velikoj, hladnoj kući, Lukas je prao šolje u kojima se kafa odavno ohladila — i prvi put u životu osećao se kao niko.
