**Mislila je da njena ptica samo ponavlja reči — sve dok nije izgovorila nešto što niko nije mogao da zna**

Godinama je papagaj Lili, Džasper, bio njen veseli saputnik. Sjajno zeleno perje, oštar kljun i navika da ponavlja sve što čuje — od smešnih fraza do melodija telefona. Znao je da je nasmeje, da joj pravi društvo tokom tihih večeri i da ispuni kuću žamorom.

Jedne večeri, dok je pripremala večeru, Džasper je iznenada zakreštao nešto novo.

„Ne otvaraj kutiju.“

Lili se ukočila, nož joj je ispao na dasku za sečenje. Okrenula se ka kavezu. Džasper je trepnuo nevino, nakostrešivši perje.

„Ne otvaraj kutiju,“ ponovio je, ovog puta jasnije.

Srce joj je zakucalo. Nikada nije izgovorila te reči, niti je iko drugi u kući. Živela je sama.

Pokušavajući da to potisne, promrmljala je: „Samo gluposti. Verovatno je pokupio s televizije.“

Ali Džasper je nastavio da ponavlja isto narednih dana. Uvek istim glasom. Ne njenim. Ne glasom nekog koga je poznavala. I uvek kada je bila sama u kući.

Na kraju je radoznalost počela da je izjeda. Na tavanu je stajala stara škrinja koja je pripadala njenoj pokojnoj baki — škrinja za koju joj je porodica oduvek govorila da je ne dira. Bila je zaključana, teška i sakrivena iza kutija s prašnjavim knjigama. Nikada se nije zapitala zašto.

Te noći, dok je kiša lupala o prozore, Džasper je vrisnuo glasnije nego ikad: „Ne otvaraj kutiju!“

Drhtavim rukama, Lili je odvukla škrinju na sredinu sobe. Brava je bila zarđala, lako ju je razbila čekićem. Unutra je našla gomilu požutelih pisama, fotografija i dnevnik.

Oči su joj preletele preko stranica — i istina joj je prodrla u kosti poput leda.

Njena baka nije bila blaga i brižna žena kakvu su svi pamtili. Dnevnik je opisivao užasne stvari — izdaje, laži, dvostruki život o kojem se u porodici nikada nije govorilo. Jedno pismo čak je nagoveštavalo da Liliin „otac“ nije onaj za koga je mislila da jeste.

Sedela je u tišini, misli su joj se kovitlale, dnevnik joj je drhtao u rukama.

Sa druge strane sobe, Džasper je nagnuo glavu i istim jezivim tonom ponovo prošaputao: „Ne otvaraj kutiju.“

Lili je osetila kako joj se krv ledi. Ko god da je izgovorio te reči prvobitno — koga je Džasper imitirao — morao je znati istinu mnogo pre nje.

A sada, kada je tajna otkrivena, shvatila je da to možda nije bilo samo ponavljanje prošlosti. Možda je bilo upozorenje.

Like this post? Please share to your friends: