To se dogodilo rano ujutru, dok je kuća još spavala. U kuhinji je otkucavao sat, napolju je tiho padala kiša, a u dečjoj sobi je stajala kolevka sa malim dečakom. Njegova majka, Lena, zadremala je samo na nekoliko minuta — noć je bila teška, dete se često budilo.
U kući je živela mačka po imenu Mira — tigrasta, mirna, uvek blizu bebe. Od kada su doneli dečaka iz bolnice, nije se odvajala od njegovog kreveta. Lena je ponekad šalila:
— Verovatno misli da je to njeno mače.
Ali tog jutra sve je bilo drugačije. Mira je bila uznemirena. Hodala je iz sobe u sobu, mjaukala, pa skočila na prozor i osluškivala. Posle minuta potrčala je do kolevke i počela da grebe ivicu, mjaučući glasno, kao da zove u pomoć.
Dečak je ležao mirno. Previše mirno.
Mačka je povukla ćebe, zatim pažljivo uskočila unutra — ne dodirujući ga — i počela da vuče njegovo rukavče kandžama. Lena se probudila od glasnog mjaukanja.
— Mira, šta je bilo? — promrmljala je pospano. Ali kad je prišla krevetiću, ukočila se. Lice deteta bilo je bledo, usne plave. Nije disao.
Lena ga je zgrabila i vikala mužu, dok je on zvao hitnu pomoć. Sekunde su trajale kao večnost — a onda je dete udahnulo, tiho, ali ravnomerno. Kasnije su lekari rekli: blago gušenje zbog položaja glave u snu. Još malo — i bilo bi kasno.
Kada su se vratili kući, Mira je sedela pored kolevke, tiho predući. Od tada Lena više nije šalila. Milovala ju je i ponavljala samo jedno:
— Znala si. Osetila si pre nas.
Od tada Mira spava samo tamo — pored kolevke. I ako dete zakašlje u snu, ona prva ustane.
