Atelje Marije nalazilo se u staroj zgradi s oljuštenim zidovima i izbledelom natpisnom tablom. Radila je tu dvadeset godina — znala je svaku pukotinu na podu, svaku naviku svojih mušterija. Ljudi su dolazili ne samo s odećom, već i sa uspomenama. Ponekad su donosili stare stvari samo da bi ih neko dodirnuo — da bi ponovo “oživele.”
Tog jutra Marija je sedela za šivaćom mašinom kad su se vrata tiho oglasila i ušla žena oko pedeset godina, držeći pažljivo složen paket.
— Dobar dan. Rekli su mi da možete da obnovite staru haljinu. Bila je mamina, ne želim da nestane.
Razvila je haljinu — sivu, čvrstu, jednostavnog kroja, s ručno šivenim rubom. Marija je odmah prepoznala: to nije bila obična stvar. Neko ju je nosio s pažnjom, ne za praznike, već “za život” — videlo se po sitnim, pažljivim krpicama na šavovima.
— Naravno, pogledajmo, — rekla je Marija. — Tkanina je još dobra. Samo postava mora da se promeni, vidite, konci se već raspadaju.
Ponele je haljinu kući — u ateljeu je uveče bilo previše sparno. Raširila je na sto, upalila lampu, uzela makaze i pažljivo počela da para postavu.
Kad je stigla do levog šava, makaze su zakačile nešto tvrdo. Mislila je da je dugme, ali iz reza je ispao mali zamotuljak od tkanine. Pažljivo ga je otvorila — i u dlanu joj je zablistao tanak zlatni prsten.
S unutrašnje strane bila je ugravirana poruka: “Uvek pored tebe.”
Marija je sela, držeći prsten u ruci, i dugo ga posmatrala. Koliko je godina ležao tu, ušiven u postavu? Ko ga je sakrio? Zašto? Kad je okrenula haljinu, primetila je da je šav na tom mestu bio drugačiji — urađen brzom, ali nežnom rukom.
Sutradan je žena došla po haljinu. Marija je izvadila prsten iz male kutije i tiho joj ga pružila.
Isprva nije razumela — a onda su joj prsti zadrhtali i oči se napunile suzama.
— To je prsten mog oca. Nestao je kad sam bila dete. Majka nikada nije govorila šta se desilo. Mislila sam da je zauvek izgubljen.
Dugo su ćutale. Žena nije odlazila, prelazila je prstima preko tkanine, kao da pokušava da se seti njenog mirisa — doma, topline, majčinih ruku.
Kad je otišla, Marija je još dugo sedela kraj šivaće mašine. Mašina je mirovala, lampa tiho zujala, a napolju je šuštao vetar.
Pomislila je: ponekad stvari žive duže od ljudi — jer u njima nisu ušivene niti, već sećanja.
